c'est beau la vie.
baš razmišljam kako ću napisati pozitivan i optimističan post. uđem u bratovu sobu (jer mi je laptop nedavno crko pa se koristim njegovim kompom), a on sluša predivnu pjesmu i onako zadubljen jednu točku, uživa u pjesmi i ne obazire se na mene.
"pojačaj zvuk."
on pojača.
pjesma postaje preglasna.
"smanji zvuk"
ne smanjuje.
"smanji!"
ne smanjuje..
izletim van iz sobe jer me nervira predivna preglasna pjesma.
neobjašnjivo?
raspoloženje odmah pada. raspoloženjem pada kompletan dojam cijelog dana. to je lančana reakcija. život je lančana reakcija.
pjesma se još uvijek čuje. tužna je. jako. stihovi su tužni.
molovi odzvanjaju stanom. iz desnog oka krene suza..
neobjašnjivo?
ja sebe zaista nekad ne razumijem. pogledajte vi o čemu ja pišem? iz predhodnih rečenica netko bi mogao zaključiti da se nešto stvarno loše dogodilo, da sam depresivno dijete s teškim životnim problemima.. a nisam! molim vas, objasnite mi u čemu je problem?? čemu takva promjenjiva raspoloženja?? čemu ti ispadi??
ahm da. imam 14 godina. -.-
ugl. sve polako sjeda na svoje mjesto, no ne mogu uživati u tome. tražim rupe u svom tom zadovoljstvu (i nađem ih). ali znate u čemu je zapravo problem?? ne u tome što postoje nedostatci u životu. sva ta zla koja nas prate. ne ne. nije u tome problem. problem je u tome što neke >rupe< jednostavno ne mogu riješiti.. ne mogu. ne mogu.
(razbijam glavu time. zašto ne mogu?)
zašto ga više nikada neću u jesen vidjeti kako peče rakiju. zašto se više neću probuditi na ljetno jutro, otvoriti prozor i vidjeti ga u vrtu, kako se odozdo meni smiješi. neću više nestrpljivo čekati ispred kuće zvuk njegovog auta, zatrčati se i zagrliti ga kao što ga nitko ne grli?
ima li itko pojma kako je to gledati u nešto i znati da protiv toga ništa, ama baš ništa, ne može..
i recite mi, molim vas, kako sada dokazati tvrdnju "c'est beau la vie"?
...
zahvaljujem ljudima koji se trude pokazati mi kako je sve predivno.
jednom će uspijeti. znam da hoće..jednom.
ali to neće biti dok imam 14 godina.
neobjašnjivo?
zanemarite.
Svijet je jedna velika šarena kugla.
(vesela,nasmijana,nestrpljiva,društvena,
ponekad posesivna,osjećajna,energična,
četrnaestogodišnjakinja,tatina curica,
inteligentna,simpatična,smirena,
djetinjasta,puna ljubavi.
željna ljubavi)
One little look at the past.
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (5)
Listopad 2007 (9)
Rujan 2007 (4)
Kolovoz 2007 (5)
Srpanj 2007 (6)
Lipanj 2007 (7)
Svibanj 2007 (12)
Travanj 2007 (11)
Ožujak 2007 (19)
Veljača 2007 (32)
Siječanj 2007 (8)
Prosinac 2006 (6)
Studeni 2006 (6)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (3)
Kolovoz 2006 (15)
Skrivene opsesije.
(...)
Blind world.
Ne slažem se s onom
frazom "Slika vrijedi 1000 riječi".
Vjerujem i držim do toga
da nema te slike koja
zamjenjuje prave riječi.
Pjevajte nešto ljubavno.
(u ovom postu neću koristiti velika slova. ne pitajte zašto, prekomplicirano je objašnjavati.)
Nakon bilo kakvog oblika prekida određene rutine, dolazi do ovakvog razdoblja koje traje par dana. (Nadajmo se.)
Tišina je ...
( Točno 20 min sjedim za laptopom tražeći prave riječi za tišinu. Imam materijala za pisanje, ali ne i inspiracije. Čudno, ha? Inače ne mogu pisati post bez dobre (čitaj: inspirirajuće) pjesme u pozadini. No, ovog puta sam napravila iznimku; ugušila svaki izvor zvuka. Tišina je u kući, svi spavaju, ne čuju se nikakvi stihovi srcedrapajućih balada, samo malo buči ovaj moj laptop (nešto ne valja sa hard diskom). Možda je tišina razlog manjka inspiracije? Možda. Svejedno ne palim iTunes. Ne želim da išta kontrolira moje misli jer svaka tužna riječ, svaki mol u pjesmi izaziva suzu u meni. To mi trenutno nije potrebno. Dovoljno stvari izaziva suze i bez pjesama. Pjesma je trenutno suvišna. )
Tišina je ...
( Tišinu mogu definirati kao vlastiti trenutak. Trenutak ne kontroliran ničime. (sada tek shvaćam zašto mi je mama kao maaaloj govorila "Ana, smiri se malo. Treba mi mira, treba mi malo tišine."). Ako želim tišinu, ostati ću sama. Zapravo, samo tišina i ja. )
Nema više nikoga da sa mnom stvara tišinu.
( Prošlo je predugo vremena otkada sam zadnju put imala svoj mir. Više se ni ne sjećam kako je to biti opušten. Počela sam se osjećati kao 40-ogodišnjakinja koja šizi sa svaki k. (fuck, ne! Pretvaram se u mamu.) Mogu se kladiti da ću za koji dan otvoriti ovaj blog da pročitam komentare i usput ponovno pročitati post te se pomisliti "Koji je meni bio..?" Haha. A jbg. Tako je to uvijek. Sada ja malo meljem bezveze jer sam u onoj >srednja žalost< fazi. Tako to uvijek kod mene bude: sve bude u redu u jednom pogledu, a s druge strane sve u k. Onda kada sve to zbrojiš i oduzmeš, shvatiš da je sve onak prosječno. Sve je nekako "srednje". Mrzim to neodređeno stanje. . )
Ovaj post nema kraja. Predstavlja nedefiniranost mog trenutnog psihičkog stanja.
( Šta ja kenjam? )
...
( Točno 20 min sjedim za laptopom tražeći prave riječi za tišinu. Imam materijala za pisanje, ali ne i inspiracije. Čudno, ha? Inače ne mogu pisati post bez dobre (čitaj: inspirirajuće) pjesme u pozadini. No, ovog puta sam napravila iznimku; ugušila svaki izvor zvuka. Tišina je u kući, svi spavaju, ne čuju se nikakvi stihovi srcedrapajućih balada, samo malo buči ovaj moj laptop (nešto ne valja sa hard diskom). Možda je tišina razlog manjka inspiracije? Možda. Svejedno ne palim iTunes. Ne želim da išta kontrolira moje misli jer svaka tužna riječ, svaki mol u pjesmi izaziva suzu u meni. To mi trenutno nije potrebno. Dovoljno stvari izaziva suze i bez pjesama. Pjesma je trenutno suvišna. )
Tišina je ...
( Tišinu mogu definirati kao vlastiti trenutak. Trenutak ne kontroliran ničime. (sada tek shvaćam zašto mi je mama kao maaaloj govorila "Ana, smiri se malo. Treba mi mira, treba mi malo tišine."). Ako želim tišinu, ostati ću sama. Zapravo, samo tišina i ja. )
Nema više nikoga da sa mnom stvara tišinu.
( Prošlo je predugo vremena otkada sam zadnju put imala svoj mir. Više se ni ne sjećam kako je to biti opušten. Počela sam se osjećati kao 40-ogodišnjakinja koja šizi sa svaki k. (fuck, ne! Pretvaram se u mamu.) Mogu se kladiti da ću za koji dan otvoriti ovaj blog da pročitam komentare i usput ponovno pročitati post te se pomisliti "Koji je meni bio..?" Haha. A jbg. Tako je to uvijek. Sada ja malo meljem bezveze jer sam u onoj >srednja žalost< fazi. Tako to uvijek kod mene bude: sve bude u redu u jednom pogledu, a s druge strane sve u k. Onda kada sve to zbrojiš i oduzmeš, shvatiš da je sve onak prosječno. Sve je nekako "srednje". Mrzim to neodređeno stanje. . )
Ovaj post nema kraja. Predstavlja nedefiniranost mog trenutnog psihičkog stanja.
( Šta ja kenjam? )
...
Volim te. NOT.
Volim te.
Volim te.
Volim te.
U posljednje vrijeme, stalno slušam te riječi. Neke su upućene meni, neke nisu. To uopće nije bitno. Bitno je samo da su uvijek prisutne. Na vratima WCa po kafićima piše Volim te. Friški writeri ostavljaju svoje prve tragove sprejem po friškim fasadama našeg sivog grada. Sve češće viđam neuspjele pokušaje graffita "Volim te" na svim mogućim jezicima (Neki dan sam čak vidjela Wanna-be-graffit napisan nekim stranim pismom, no pored toga je bilo nacrtano srce pa sam pretpostavila da su opet riječi Volim te u pitanju).
Sve miriše na ljubav. Bar bi trebalo mirisati.
Volim te.
Volim te.
Volim te.
Oke, sad se ljudi već počinju razbacivati s tim Volim te. Toliko puta dnevno izgovorim (i čujem) te riječi da već postaju sinonim za "Bok!". Toliko su prisutne da već gube svoju vrijednost. Dolazi do hiperprodukcije riječi Volim te. Hah. (Do sada sam, u postu, napisala riječi Volim te prevelik broj puta. -.-)
Mi (pubertetlije opsjednute alternativom, odvajanjem od ostalih, životom, ljubavlju) bi trebali biti sretni što sve tako vrvi od ljubavi. Onak, baš kao u isfuranim ljubavnim filmovima. =P
No, ajmo opet sve zajebat, zamisliti čašu na pola praznu i razmisliti o tome; Je li sve to iskreno?
Mislim, sve to s tim Volim te?
Ma je k. Niš to više ne valja. Nekoć je Volim te bilo vrhunac svake veze. Jer, postoji li neš ljepše od ljubavi? (Oke, vjerojatno i postoji, ali se ja u to ne kužim. Ipak imam tek 14 godina xD)
Kada ti netko dođe, pogleda te u oči, iskreno ti kaže da te voli. Ili te nazove u 3 ujutro samo da ti kaže da te voli. Aww..
A sada? Sada to čuješ stalno. Stalno ti govore da te vole. Počneš se osjećati programirano jer ne postoji drugi pristojan odgorov na Volim te osim Volim te.
(Dakle, ljubav postaje pristojnost? Hmm.)
Čemu ovaj post vodi?
Nizu pitanja bez odgovora.
Volim te.
Volim te.
Voli.. Mah. Jebeš sve.
Volim te.
Volim te.
U posljednje vrijeme, stalno slušam te riječi. Neke su upućene meni, neke nisu. To uopće nije bitno. Bitno je samo da su uvijek prisutne. Na vratima WCa po kafićima piše Volim te. Friški writeri ostavljaju svoje prve tragove sprejem po friškim fasadama našeg sivog grada. Sve češće viđam neuspjele pokušaje graffita "Volim te" na svim mogućim jezicima (Neki dan sam čak vidjela Wanna-be-graffit napisan nekim stranim pismom, no pored toga je bilo nacrtano srce pa sam pretpostavila da su opet riječi Volim te u pitanju).
Sve miriše na ljubav. Bar bi trebalo mirisati.
Volim te.
Volim te.
Volim te.
Oke, sad se ljudi već počinju razbacivati s tim Volim te. Toliko puta dnevno izgovorim (i čujem) te riječi da već postaju sinonim za "Bok!". Toliko su prisutne da već gube svoju vrijednost. Dolazi do hiperprodukcije riječi Volim te. Hah. (Do sada sam, u postu, napisala riječi Volim te prevelik broj puta. -.-)
Mi (pubertetlije opsjednute alternativom, odvajanjem od ostalih, životom, ljubavlju) bi trebali biti sretni što sve tako vrvi od ljubavi. Onak, baš kao u isfuranim ljubavnim filmovima. =P
No, ajmo opet sve zajebat, zamisliti čašu na pola praznu i razmisliti o tome; Je li sve to iskreno?
Mislim, sve to s tim Volim te?
Ma je k. Niš to više ne valja. Nekoć je Volim te bilo vrhunac svake veze. Jer, postoji li neš ljepše od ljubavi? (Oke, vjerojatno i postoji, ali se ja u to ne kužim. Ipak imam tek 14 godina xD)
Kada ti netko dođe, pogleda te u oči, iskreno ti kaže da te voli. Ili te nazove u 3 ujutro samo da ti kaže da te voli. Aww..
A sada? Sada to čuješ stalno. Stalno ti govore da te vole. Počneš se osjećati programirano jer ne postoji drugi pristojan odgorov na Volim te osim Volim te.
(Dakle, ljubav postaje pristojnost? Hmm.)
Čemu ovaj post vodi?
Nizu pitanja bez odgovora.
Volim te.
Volim te.
Voli.. Mah. Jebeš sve.
"Živeći pored tolike ljepote u svijetu čovjek se često zapita je li bolje biti mrtav i ne znati za nju?"
* Gledaju se druge slike, slušaju neke druge pjesme. Traže se nove stvari. Svijet se počeo vrtjeti, brzo, brzo.. Gubim se. Gubim ih. Gubim ga.. *
Baš kad se ponadaš da je sve u redu, shvatiš da nije. Sve se tako brzo izokrene. Tvoje te mane skupo koštaju, došlo je vrijeme za naplatu grijeha. Više ne znam što je gore: biti žrtva ili počinitelj "zločina"?
Je li gore biti žaljen ili optužen? Baš kad postaneš sretan jer nisi kriv za nešto, shvatiš da jesi.
Hahaha. Koja ironija: shvatiš da si sam kriv. Ne, ne shvatiš to sam, drugi ti to najbijaju na nos. Uvjeravaju te da si budala, krivac, da sjebeš sve što hoda, a ti znaš da nije tako. S vremenom počinješ sumnjat. Najčešće pitanje koje si postavljaš jest "Jesu li u pravu?".
Pa dobro, tko tu koga pravi ludim?
U što se sve ovo pretvara? Mjesecima, usudim se reći, godinama živiš u zabludi. Onda, onako savsim iznenada to shvatiš?! Je li to posljedica sazrijevanja i odrastanja? Nadam se da nije, jer ako je: trajat će cijeli život.
(meljem. ne znam ni sama što. ljuta sam i tužna. opet.)
Užasno sam uplašena u posljednje vrijeme. Imam osjećaj da gubim tlo pod nogama. Često volim držati sve konce u životu. Ništa što sama mogu obaviti ne prepuštam drugome. Možda je to posljedica nedostatka povjerenja u druge, a možda sam jedostavno: takva. Često sam posesivna. Ono što jako volim, želim zadržati za sebe. Velika mana. Puno me koštala do sada. Isto tako nemam običaj pokazivati ljudima koliko ih volim, koliko mi je stalo do njih, točnije: dečkima. Hehe. Kad je u pitanju drugi spol, ja sam stvoreni savjetnik. Sve skužim, savjet uvijek bude pravi, ali u vezi sve zeznem time što ne cijenim dovoljno ono što imam dok to ne izgubim. Onda ih sjebem a da toga nisam ni svjesna. Kasnije shvatim pa patim. Kako bi moja mala rekla "Jebiga
"
Ono što užasno mrzim kod sebe je ta prokleta neodlučnost. Cure općenito rijetko kad znaju što hoće od dečkiju (bar većina onih koje ja znam). Ne znam ni sama što hoću. Čas želim jedno, čas drugo. Uvijek mijenjam perspektivu, a s njom i izbor.
(opet meljem. sama sebe zbunjujem. opet.)
Najbolje da šutim i da pustim da me prođe (kao i uvijek). Stvari se neće sredit same od sebe, to sam već naučila, ali baš me zaboli. Ja ću sad sjediti i čekati. ako ljudi ne znaju cijeniti vrline već samo tražiti mane: tko im kriv.
Trenutno sam ljuta na cijeli svijet. Serite mi zbog toga, nazovite me ludom i glupom: tako me zaboli. I kritike se moraju znati primiti.
Idem spavati. Budim se krajem listopada. Tada će možda biti bolje..
* Dok sam ga imala: nisam ga htjela, a sada kad ga nemam: želim ga više od svega. Gubim ga. Svojom, njegovom krivicom, uopće nije bitno. Jedina bitna stvar je surova stvarnost: gubim ga. *
Šukica
Baš kad se ponadaš da je sve u redu, shvatiš da nije. Sve se tako brzo izokrene. Tvoje te mane skupo koštaju, došlo je vrijeme za naplatu grijeha. Više ne znam što je gore: biti žrtva ili počinitelj "zločina"?
Je li gore biti žaljen ili optužen? Baš kad postaneš sretan jer nisi kriv za nešto, shvatiš da jesi.
Hahaha. Koja ironija: shvatiš da si sam kriv. Ne, ne shvatiš to sam, drugi ti to najbijaju na nos. Uvjeravaju te da si budala, krivac, da sjebeš sve što hoda, a ti znaš da nije tako. S vremenom počinješ sumnjat. Najčešće pitanje koje si postavljaš jest "Jesu li u pravu?".
Pa dobro, tko tu koga pravi ludim?
U što se sve ovo pretvara? Mjesecima, usudim se reći, godinama živiš u zabludi. Onda, onako savsim iznenada to shvatiš?! Je li to posljedica sazrijevanja i odrastanja? Nadam se da nije, jer ako je: trajat će cijeli život.
(meljem. ne znam ni sama što. ljuta sam i tužna. opet.)
Užasno sam uplašena u posljednje vrijeme. Imam osjećaj da gubim tlo pod nogama. Često volim držati sve konce u životu. Ništa što sama mogu obaviti ne prepuštam drugome. Možda je to posljedica nedostatka povjerenja u druge, a možda sam jedostavno: takva. Često sam posesivna. Ono što jako volim, želim zadržati za sebe. Velika mana. Puno me koštala do sada. Isto tako nemam običaj pokazivati ljudima koliko ih volim, koliko mi je stalo do njih, točnije: dečkima. Hehe. Kad je u pitanju drugi spol, ja sam stvoreni savjetnik. Sve skužim, savjet uvijek bude pravi, ali u vezi sve zeznem time što ne cijenim dovoljno ono što imam dok to ne izgubim. Onda ih sjebem a da toga nisam ni svjesna. Kasnije shvatim pa patim. Kako bi moja mala rekla "Jebiga
"Ono što užasno mrzim kod sebe je ta prokleta neodlučnost. Cure općenito rijetko kad znaju što hoće od dečkiju (bar većina onih koje ja znam). Ne znam ni sama što hoću. Čas želim jedno, čas drugo. Uvijek mijenjam perspektivu, a s njom i izbor.
(opet meljem. sama sebe zbunjujem. opet.)
Najbolje da šutim i da pustim da me prođe (kao i uvijek). Stvari se neće sredit same od sebe, to sam već naučila, ali baš me zaboli. Ja ću sad sjediti i čekati. ako ljudi ne znaju cijeniti vrline već samo tražiti mane: tko im kriv.
Trenutno sam ljuta na cijeli svijet. Serite mi zbog toga, nazovite me ludom i glupom: tako me zaboli. I kritike se moraju znati primiti.
Idem spavati. Budim se krajem listopada. Tada će možda biti bolje..
* Dok sam ga imala: nisam ga htjela, a sada kad ga nemam: želim ga više od svega. Gubim ga. Svojom, njegovom krivicom, uopće nije bitno. Jedina bitna stvar je surova stvarnost: gubim ga. *
Šukica
Plakati ćeš dok ne potrošiš sve suze. Na kraju ćeš shvatiti da ih nikada nećeš potrošiti. Kad to shvatiš, biti će prekasno..
*Četrnaest godina proletjelo pored mene poput laganog, jedva osjetljivog povjetarca ostavivši samo suho lišće za sobom. Suho lišće koje će kad tad opet odnijeti povjetarac. Suho lišće koje će nestati. Biti bačeno u zaborav.
Kao i sjećanja. Ona sjećanja koja su me budila ujutro sa smješkom na licu.. Već lagano blijede. Dolaze nova. Nikad ista kao prije. Nova zrelija, drukčija, usudim se reći; lošija sjećanja.
Jednom...*
Nova školska godina- novo poglavlje života. Novi ljudi, novi događaji- nešto novo. Napokon!
Iako s ljubomorom gledam sve one srednjoškolce i čekam dan kada ću i ja krenuti u srednju, uživam u osnovnoj. Neću biti glupa pa srati kako mi je loše- nije. Super je u osnovnoj. Još uvijek se mogu sprdati, malo učiti, više izlaziti itd. itd. Ah.. To su te godine dok je još sve lako. (Bar tako moja mama kaže.)
Društvo? Pa, recimo da je oke. Mislim, ljudi dolaze i odlaze, ali ja se trudim zadržati one koji mi znače. Uspijeva mi, bar za sada. Odustala sam od onog "sa svima biti dobar, ni s kim se ne svađati". To je utopija. Tko god to mislio: neće još dugo.
Volim svoje prijatelje. One prave prijatelje. (Morala sam to napisati.)
6. rujna bio mi je rođendan. Jej! Prvi rođendan u posljednjih pet godina na koji nisam plakala ili bila razočarana. Napokon.
Preboljela sam sve što se dalo preboljeti. Sve sam ostavila iza sebe. Bilo je i vrijeme. Sada su to samo uspomene. Tako je i najbolje..
Danas sam pričala s njim. Zanimljiv razgovor (kao i svaki naš). Pričala sam mu o svojim željama, iščekivanjima, nadanjima. Pričala sam mu o savršenoj budućnosti o kojoj maštam, o onome za što sam gotovno sigurna da će se dogoditi. O svemu što me veseli u posljednje vrijeme. Baš sam bila uživljena dok sam pričala. Kad je on odjednom povišenog glasa počeo pričati:
"Ana, trgni se više! Živi za svaki dan! Prestani iščekivati nešto.. Ono nešto za što misliš da će te ispuniti. Više nisi mala curica. Život nije bajka kao što sam te učio. Ne možeš biti vječni optimist. Svi kad tad izduše. I ti ćeš.. Neću te više tješiti: nećeš dobiti savršeno. Plakati ćeš dok ne potrošiš sve suze. Na kraju ćeš shvatiti da ih nikada nećeš potrošiti. Kad to shvatiš, biti će prekasno.. Zato te molim da me poslušaš i živiš za danas, a ne za sutra jer sutra možda neće biti. Odrasti više!"
(tišina)
Tu naš razgovor prestaje. To je vjerojatno najčudniji i najkraći ozbiljan razgovor koji smo ikada vodili. Svaki je naš razgovor bio onako dubok i poučan. Ovaj je nekako prejednostavan. Prerealan.
Ubio me u pojam, ali u pravu je.
Mrzim kad je u pravu.
Užasno mrzim kad je u pravu.
Ali jbg, u pravu je.
Moram odrasti.
I tu ovaj post završava. Prejednostavan je prema ostalima. Prerealan. Totalno jadan i neshvatljiv..
Baš takav i treba biti..
Šukica
Kao i sjećanja. Ona sjećanja koja su me budila ujutro sa smješkom na licu.. Već lagano blijede. Dolaze nova. Nikad ista kao prije. Nova zrelija, drukčija, usudim se reći; lošija sjećanja.
Jednom...*
Nova školska godina- novo poglavlje života. Novi ljudi, novi događaji- nešto novo. Napokon!
Iako s ljubomorom gledam sve one srednjoškolce i čekam dan kada ću i ja krenuti u srednju, uživam u osnovnoj. Neću biti glupa pa srati kako mi je loše- nije. Super je u osnovnoj. Još uvijek se mogu sprdati, malo učiti, više izlaziti itd. itd. Ah.. To su te godine dok je još sve lako.
(Bar tako moja mama kaže.)Društvo? Pa, recimo da je oke. Mislim, ljudi dolaze i odlaze, ali ja se trudim zadržati one koji mi znače. Uspijeva mi, bar za sada. Odustala sam od onog "sa svima biti dobar, ni s kim se ne svađati". To je utopija. Tko god to mislio: neće još dugo.
Volim svoje prijatelje. One prave prijatelje. (Morala sam to napisati.)
6. rujna bio mi je rođendan. Jej! Prvi rođendan u posljednjih pet godina na koji nisam plakala ili bila razočarana. Napokon.
Preboljela sam sve što se dalo preboljeti. Sve sam ostavila iza sebe. Bilo je i vrijeme. Sada su to samo uspomene. Tako je i najbolje..
Danas sam pričala s njim. Zanimljiv razgovor (kao i svaki naš). Pričala sam mu o svojim željama, iščekivanjima, nadanjima. Pričala sam mu o savršenoj budućnosti o kojoj maštam, o onome za što sam gotovno sigurna da će se dogoditi. O svemu što me veseli u posljednje vrijeme. Baš sam bila uživljena dok sam pričala. Kad je on odjednom povišenog glasa počeo pričati:
"Ana, trgni se više! Živi za svaki dan! Prestani iščekivati nešto.. Ono nešto za što misliš da će te ispuniti. Više nisi mala curica. Život nije bajka kao što sam te učio. Ne možeš biti vječni optimist. Svi kad tad izduše. I ti ćeš.. Neću te više tješiti: nećeš dobiti savršeno. Plakati ćeš dok ne potrošiš sve suze. Na kraju ćeš shvatiti da ih nikada nećeš potrošiti. Kad to shvatiš, biti će prekasno.. Zato te molim da me poslušaš i živiš za danas, a ne za sutra jer sutra možda neće biti. Odrasti više!"
(tišina)
Tu naš razgovor prestaje. To je vjerojatno najčudniji i najkraći ozbiljan razgovor koji smo ikada vodili. Svaki je naš razgovor bio onako dubok i poučan. Ovaj je nekako prejednostavan. Prerealan.
Ubio me u pojam, ali u pravu je.
Mrzim kad je u pravu.
Užasno mrzim kad je u pravu.
Ali jbg, u pravu je.
Moram odrasti.
I tu ovaj post završava. Prejednostavan je prema ostalima. Prerealan. Totalno jadan i neshvatljiv..
Baš takav i treba biti..
Šukica
...
* Uskoro slijedi novi post (kad kažem uskoro, mislim u roku od par dana). Trenutno nemam inspiracije. *
If you love me.
Depresija je, od nedavnog događaja, postala (meni) vrlo bliski pojam. To je samo faza, pretpostavljam, ali u trenutcima kada me ta faza razara najviše pomognu riječi Frederica Beigbegera:
1. Sreća ne postoji
2. Ljubav je nemoguća
3. Ništa nije strašno.
(To je njegov „recept za dizanje morala“)
Zapravo se takve depresivne faze pokažu vrlo korisnima: u takvim trenutcima najbolje se poznaju prijatelji. Ukratko rečeno: volim kad me frendovi tješe.
S druge strane, takve faze nisu nimalo ugodne, a kamo li korisne. Mislim, nije baš ugodno gledati kako cijeli autobus bulji u vas dok vi plačete jer vam je tako došlo, jer vam depresija tako „nalaže“. No, sve je to ljudski i normalno. Ja iskreno žalim ljude koji su non stop hepi. Možemo mi >Wanna be optimisti< srat koliko hoćemo da smo stalno hepi, ali nismo- toga smo svi svjesni, ali za one iznimke koje jesu stalno hepi: sretno vam bilo kasnije u životu kad vam se poštanski sandučići počnu puniti problemima i razlozima za depresiju! Jer život je kurva.. (i to svi znamo).
Eh da, s takvim stavom je Frederic Beigbeder započeo svoju karijeru kao književnik. Njegove knjige su nešto najbolje što sam pročitala. Posebice „Ljubav traje tri godine“. No, nećemo ovaj post pretvoriti u njegovu biografiju. Samo sam ga htjela istaknuti kao „muzu“ ovog posta. Volim takva duboka razmišljanja kod ljudi. Neki to nazivaju filozofijama, iako ne shvaćaju da je to zapravo sasvim realno i zrelo razmišljanje. (Trevore, ako čitaš: filozofiranje uopće nije loše). Kod realnog razmišljanja (tzv. Filozofiranja) postoji mali problem: kad se previše ufurate u takvo razmišljanje: bacite se u fazno stanje- depresiju.
Zašto?
Zato što počnete shvaćati temelje života. Počnete shvaćati koliko je život nepravedan, beobrazan, drugim riječima: kurva. Zato naša okolina takve ljude koji vole realno razmišljati naziva luđacima jer okolina ne shvaća, još bolje, NE ŽELI shvatiti istuinu o životu već optimistično prekriva istinu, nastavljajući bezbrižno sa životom ne očekivajući nikakav zajeb. A onda kad ih sjebu: BUM. Sjete se onih pustih filozofija koje slušaju, pa čak i čitaju po ovakvim usranim blogovima.
Eh da.. Ovim sam dijelom posta samo htjela upozoritti sve one koji realno ne shvaćaju život:
Život je veličanstvena katastrofa. Iza svakog ugla vrijeba prijevara, bol, razočaranje. Mi ljudi smo najgore životinje- uništavamo sami sebe, a onda nas život dokrajči. Da da. Nemojte me smatrati nekom luđakinjom koja tu neš sere samo zato jer je u depri. Tako ja trenutno razmišljam i toga se držim. Od sad sam spremna na svaki zajeb koji mi život sprema. Da da.. dobro meni dođu ove depresije...
Zapravo, ne bi ja ovo nazvala depresijom. Ovo bi nazvala odrastanjem. Da.. Baš tako.. ODRASTANJEM.
*..Radoznalo čekati trenutak kad će se stvar usrati, sraljti u propast s osmjehom na usnama, znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati.. Ljubav je jedino programirano razočarenje, jedina predvidiva nesreća koja se traži repete. Ljubav je razlog svih naših depresija, odrastanja... Smisao života.*
Hvala Fredericu što je napisao knjigu „ljubav traje tri godine“ i učinimo me za mrvicu zrelijom nego prije. I da. Hvala Ivanu što mi je pomogao da shvatim ove riječi Frederica, ovu brutalnu istinu o ljubavi. Hvala mu što me zajebo, jer očito samo riječima nikad ne bi shvatila..
Šukica.
1. Sreća ne postoji
2. Ljubav je nemoguća
3. Ništa nije strašno.
(To je njegov „recept za dizanje morala“)
Zapravo se takve depresivne faze pokažu vrlo korisnima: u takvim trenutcima najbolje se poznaju prijatelji. Ukratko rečeno: volim kad me frendovi tješe.
S druge strane, takve faze nisu nimalo ugodne, a kamo li korisne. Mislim, nije baš ugodno gledati kako cijeli autobus bulji u vas dok vi plačete jer vam je tako došlo, jer vam depresija tako „nalaže“. No, sve je to ljudski i normalno. Ja iskreno žalim ljude koji su non stop hepi. Možemo mi >Wanna be optimisti< srat koliko hoćemo da smo stalno hepi, ali nismo- toga smo svi svjesni, ali za one iznimke koje jesu stalno hepi: sretno vam bilo kasnije u životu kad vam se poštanski sandučići počnu puniti problemima i razlozima za depresiju! Jer život je kurva.. (i to svi znamo).
Eh da, s takvim stavom je Frederic Beigbeder započeo svoju karijeru kao književnik. Njegove knjige su nešto najbolje što sam pročitala. Posebice „Ljubav traje tri godine“. No, nećemo ovaj post pretvoriti u njegovu biografiju. Samo sam ga htjela istaknuti kao „muzu“ ovog posta. Volim takva duboka razmišljanja kod ljudi. Neki to nazivaju filozofijama, iako ne shvaćaju da je to zapravo sasvim realno i zrelo razmišljanje. (Trevore, ako čitaš: filozofiranje uopće nije loše
). Kod realnog razmišljanja (tzv. Filozofiranja) postoji mali problem: kad se previše ufurate u takvo razmišljanje: bacite se u fazno stanje- depresiju. Zašto?
Zato što počnete shvaćati temelje života. Počnete shvaćati koliko je život nepravedan, beobrazan, drugim riječima: kurva. Zato naša okolina takve ljude koji vole realno razmišljati naziva luđacima jer okolina ne shvaća, još bolje, NE ŽELI shvatiti istuinu o životu već optimistično prekriva istinu, nastavljajući bezbrižno sa životom ne očekivajući nikakav zajeb. A onda kad ih sjebu: BUM. Sjete se onih pustih filozofija koje slušaju, pa čak i čitaju po ovakvim usranim blogovima.
Eh da.. Ovim sam dijelom posta samo htjela upozoritti sve one koji realno ne shvaćaju život:
Život je veličanstvena katastrofa. Iza svakog ugla vrijeba prijevara, bol, razočaranje. Mi ljudi smo najgore životinje- uništavamo sami sebe, a onda nas život dokrajči. Da da. Nemojte me smatrati nekom luđakinjom koja tu neš sere samo zato jer je u depri. Tako ja trenutno razmišljam i toga se držim. Od sad sam spremna na svaki zajeb koji mi život sprema. Da da.. dobro meni dođu ove depresije...
Zapravo, ne bi ja ovo nazvala depresijom. Ovo bi nazvala odrastanjem. Da.. Baš tako.. ODRASTANJEM.
*..Radoznalo čekati trenutak kad će se stvar usrati, sraljti u propast s osmjehom na usnama, znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati.. Ljubav je jedino programirano razočarenje, jedina predvidiva nesreća koja se traži repete. Ljubav je razlog svih naših depresija, odrastanja... Smisao života.*
Hvala Fredericu što je napisao knjigu „ljubav traje tri godine“ i učinimo me za mrvicu zrelijom nego prije. I da. Hvala Ivanu što mi je pomogao da shvatim ove riječi Frederica, ovu brutalnu istinu o ljubavi. Hvala mu što me zajebo, jer očito samo riječima nikad ne bi shvatila..
Šukica.
Da sam ja netko.
"Zato svaki put kad misli da mu je život loš, da ga nema ili da je bezvrijedan baš tada se treba ustat i reći samom sebi dosta, poslat sve u kurac i uživat malo u životu. Jer dali se isplati? Dali se isplati toliko živcirati oko problema? Naravno da ne, problema uvijek ima i uvijek će biti jednostavno se treba nositi s njima ma koliko god oni gadni bili. Nema ostavljanja za sutra treba ih odma riješit i poslat u zaborav. Depresija i opijanje ne pomaže ničemu ako ti je alkohol jedini način zabave onda mislim da je vrijeme da nešto promjeniš kod sebe, vrijeme da baciš lance navika i živiš slobodno bez frustracija. Zato sam ja odlučio odlazit u školu sretan, sa guštom odjebat svaki besmislen razgovor, smijat se u facu ljudima na njihovu glupost jer jednostavno želim uživat u životu. Jer ipak moj život je samo moj i ničji drugi."
Burek.
Kopirala sam dio posta s jednog veoma posebnog bloga, čiji su autori bili Burek i Pacivity. Njihov sam blog uvijek čitala kad bi bila u depresiji, loše volje ili jednostavno izgubljena. Svaki, ali baš svaki put pomognu svojim riječima. Imam osjećaj da su mijenjali svijet pisajući, bar onaj svijet oko mene. Svakim njihovim postom sam bila za jedan metar bliže boljem životu. Čitajući se zamisliš, shvatiš da nije sve izgubljeno kako se čini.
Eto tako i ja lutam netom tražeći neku zanimaciju i slučajno svartim do svog bloga shvativši da nisam dugo ništa pisala, nikakv trag ostavila na ovoj već izblijediloj stranici. Sjetila sam se koliko mi je taj blog značio. U svaki bi post unijela dio svog vremena, svoje duše. Čak i u onaj najbezvrijedniji, najkraći. Za mene je svaki bio odraz mene, moje osobnosti. Otkad sam prestala pisati, osjećam se izgubljeno. Znam da to nije zbog bloga. Jednostavo sam bacila u zaborav sve stvari koje ne smije biti bačene tamo. Zaborav je vjerojatno najteža riječ od svih. Jer.. Sve što radimo, svaki trenutak koji potrošimo na makar najmanju sitnicu je dio našeg života. I taj najsitniji trenutak čini naš život dručkijim od ostalih. Detalji su one stvari po kojima se razlikujemo od ostalih. Detalji su one stvari koje nas čine jedinstvenima i posebnima. Ja sam te detalje izbacila iz zvog života. Bacila ih tamo gdje ne smiju biti bačeni.
Zašto?
Eh, to je još jedno od mojih suludih pitanja bez odgovora.
Zaslužuje li itko biti zaboravljen? Ne. Čak ni najveće budale koje nas okružuju nisu nužno budale. Oni su jednostavno ljudi koji se ne boje isticati svoje detalje i držati se drugačijim od drugih. Mi smo te budale koje njih drže budalama. Zapravo se takvima trebamo divit. No, sve to ovisi o osobi. Ja recimo mogu sada piliti o tome koliko se trab diviti takvih budalama, a znam da im se nikad diviti neću.
Budala. Budala.
Riječ koja me u posljednje vrijeme opsjeda. Imam osjećaj da ih postaje previše. Previše budala oko mene. Previše ljudi koji mi smetaju. A ja sam kriva. Znam da jesam. Dopuštam im da mi smetaju.
Zašto? Zato jer malo ima onih koji mi ne smetaju, u čijem prisustvu uživam, oni koji su stvarno posebni. Oni koje njihovi detalji iz života čine posebnima. Takve sam bacila u zaborav. To nisam smejal napraviti. Znam.
Zašto sam ih bacila u zaborav?
Zbog onih budala koje me mijenjaju. No, opet sam ja tu kriva jer ima dopušatm da me promijene. Tako možemo do sutra s tim filozofijama. Sama sebe zbunjujem s tim pitanjima i odgovorima.
"Neki dan sam vodio interesantni razgovor s jednom osobom. Požalio sam se da imam osjećaj kao da ništa ne činim i da me nitko neće pamtiti po ničemu. Vješto me razuvjerila kad mi je rekla da s ovim riječima bitno utječem na neke ljude, koji kad budu jer oće kad tad biti u istoj situaciji će se sjetiti mojih riječi da je to veliki korak ka ne smao ostavljanju traga na ovom svijetu već i mjenjanju itog. Hvala ti na tim riječima jer su bile velika inspiracija za ovaj tekst. Nadam se da i dalje pomažem i da će tako ostati zauvijek."
Opet dijelovi bloga koji je promijenio moj svijet. Autor ovog teksta je promijenio i mene. Dao mi je nadu da i ja na nekoga mogu utjecati kao nekad davno. Da.. Previše sam ja stvari bacila u zaborav. Tamo gdje ne smijeu biti bačene.
Ono što trenutno želim od svog života jest naći samu sebe. Lucidno zvuči, ali sasvim istinito. Želim shvatiti što želim, volim, čemu se radujem, čemu trebam posvetiti svoje vrijeme, što trebam, a što ne promijeniti. Trebam se malo posvetiti onome čemu se trebam posvetiti u svom životu. Onim sitnim detaljima koji će moj svijet i život činiti drukčijim.
Jer.. ipak moj je život samo moj i ničiji drugi.
Burek.
Kopirala sam dio posta s jednog veoma posebnog bloga, čiji su autori bili Burek i Pacivity. Njihov sam blog uvijek čitala kad bi bila u depresiji, loše volje ili jednostavno izgubljena. Svaki, ali baš svaki put pomognu svojim riječima. Imam osjećaj da su mijenjali svijet pisajući, bar onaj svijet oko mene. Svakim njihovim postom sam bila za jedan metar bliže boljem životu. Čitajući se zamisliš, shvatiš da nije sve izgubljeno kako se čini.
Eto tako i ja lutam netom tražeći neku zanimaciju i slučajno svartim do svog bloga shvativši da nisam dugo ništa pisala, nikakv trag ostavila na ovoj već izblijediloj stranici. Sjetila sam se koliko mi je taj blog značio. U svaki bi post unijela dio svog vremena, svoje duše. Čak i u onaj najbezvrijedniji, najkraći. Za mene je svaki bio odraz mene, moje osobnosti. Otkad sam prestala pisati, osjećam se izgubljeno. Znam da to nije zbog bloga. Jednostavo sam bacila u zaborav sve stvari koje ne smije biti bačene tamo. Zaborav je vjerojatno najteža riječ od svih. Jer.. Sve što radimo, svaki trenutak koji potrošimo na makar najmanju sitnicu je dio našeg života. I taj najsitniji trenutak čini naš život dručkijim od ostalih. Detalji su one stvari po kojima se razlikujemo od ostalih. Detalji su one stvari koje nas čine jedinstvenima i posebnima. Ja sam te detalje izbacila iz zvog života. Bacila ih tamo gdje ne smiju biti bačeni.
Zašto?
Eh, to je još jedno od mojih suludih pitanja bez odgovora.
Zaslužuje li itko biti zaboravljen? Ne. Čak ni najveće budale koje nas okružuju nisu nužno budale. Oni su jednostavno ljudi koji se ne boje isticati svoje detalje i držati se drugačijim od drugih. Mi smo te budale koje njih drže budalama. Zapravo se takvima trebamo divit. No, sve to ovisi o osobi. Ja recimo mogu sada piliti o tome koliko se trab diviti takvih budalama, a znam da im se nikad diviti neću.
Budala. Budala.
Riječ koja me u posljednje vrijeme opsjeda. Imam osjećaj da ih postaje previše. Previše budala oko mene. Previše ljudi koji mi smetaju. A ja sam kriva. Znam da jesam. Dopuštam im da mi smetaju.
Zašto? Zato jer malo ima onih koji mi ne smetaju, u čijem prisustvu uživam, oni koji su stvarno posebni. Oni koje njihovi detalji iz života čine posebnima. Takve sam bacila u zaborav. To nisam smejal napraviti. Znam.
Zašto sam ih bacila u zaborav?
Zbog onih budala koje me mijenjaju. No, opet sam ja tu kriva jer ima dopušatm da me promijene. Tako možemo do sutra s tim filozofijama. Sama sebe zbunjujem s tim pitanjima i odgovorima.
"Neki dan sam vodio interesantni razgovor s jednom osobom. Požalio sam se da imam osjećaj kao da ništa ne činim i da me nitko neće pamtiti po ničemu. Vješto me razuvjerila kad mi je rekla da s ovim riječima bitno utječem na neke ljude, koji kad budu jer oće kad tad biti u istoj situaciji će se sjetiti mojih riječi da je to veliki korak ka ne smao ostavljanju traga na ovom svijetu već i mjenjanju itog. Hvala ti na tim riječima jer su bile velika inspiracija za ovaj tekst. Nadam se da i dalje pomažem i da će tako ostati zauvijek."
Opet dijelovi bloga koji je promijenio moj svijet. Autor ovog teksta je promijenio i mene. Dao mi je nadu da i ja na nekoga mogu utjecati kao nekad davno. Da.. Previše sam ja stvari bacila u zaborav. Tamo gdje ne smijeu biti bačene.
Ono što trenutno želim od svog života jest naći samu sebe. Lucidno zvuči, ali sasvim istinito. Želim shvatiti što želim, volim, čemu se radujem, čemu trebam posvetiti svoje vrijeme, što trebam, a što ne promijeniti. Trebam se malo posvetiti onome čemu se trebam posvetiti u svom životu. Onim sitnim detaljima koji će moj svijet i život činiti drukčijim.
Jer.. ipak moj je život samo moj i ničiji drugi.
Sreća iza svakog ugla.
* Inspiraciju možemo naći u svemu. Pa čak i u kiši. U kiši pogotovo. Baš me deprimira. Probuditi se uz sivo nebo, mokar pod, skliske ceste, velike lokve. Ne volim to. Uvijek steknem osjećaj da je sve oko mene tako sivo, mokro, tužno. Uz takvo vrijeme je teško naći sreću. No, sreću možemo uvijek naći. Uvijek se nađe pokoji osjmeh na nečijem licu. *
Što je sreća?
Uporno pišem o raznim stvarima koje me u tom trenutku muče, vesele, ali zapravo ne znam točnu definiciju toga.
To je ista stvar kao kad me netko pita šta znači određena riječ? Normalno, ja ne znam pravilno objasniti, ni sama ne znam što točno znači, ali znam u kojem je kontekstu upotrijebiti i sl. Tako i sa nekim jednostavnim pojmovima. Kao npr. sreća. Mislim da sreću možemo naći u svemu, u svakome. Samo je stvar u onom tko gleda. Razlikujemo se. Puno. Svi se razlikujemo po određenim detaljima. Svatko je individualan. I svatko će gledati na određenu stvar svojim očima. Tako i sa srećom. Netko će sreću naći u promatranju zvijezda, a netko u fotografiranju. Netko će je naći u sviranju klavira, netko u sviranju harmonike.. Dakle SVI možemo biti sretni ako sreću nađemo, a naći ju možemo stvarno svagdje.
Dakle.. ja se sad pitam: ako ju možemo naći svagdje, zašto u svakom trenutku nismo sretni?
- Zato jer ju ne znamo prepoznati.
Da.. to je taj problem. Taj odgovor bez rješenja.
Divim se onima koji sreću mogu naći u svemu. Ja to ne mogu niti ću ikada moći. Pravu sreću zapravo vrlo rijetko nađem. Zato se i tako posebno osjećam kad je nađem. Jer to bude rijetko, pa ostavi prekrasan osjećaj u meni. Joj.. Nikad neću zaboraviti zadnji put kad sam zaplakala od sreće. U trenutku najvećeg očaja, najveće tuge.. U trenutku najbolnijih suza pojavi se netko tko ih odjednom pretvori u suze radosnice. To mi se jednom dogodilo i nikad neću zaboraviti taj trenutak. Zato toliko i volim tu osobu. Jako. Beskrajno.
Tako sam ja proašla svoju sreću, u suzama, u tuzi. Tad sam shvatila da ju svugdje možemo pronaći.
Filozofiram.
* On je bio moja sreća. Više nije. Zato mi se sve i čini kišno u posljednje vrijeme. *
Šukica
*Što je sreća?
Uporno pišem o raznim stvarima koje me u tom trenutku muče, vesele, ali zapravo ne znam točnu definiciju toga.
To je ista stvar kao kad me netko pita šta znači određena riječ? Normalno, ja ne znam pravilno objasniti, ni sama ne znam što točno znači, ali znam u kojem je kontekstu upotrijebiti i sl. Tako i sa nekim jednostavnim pojmovima. Kao npr. sreća. Mislim da sreću možemo naći u svemu, u svakome. Samo je stvar u onom tko gleda. Razlikujemo se. Puno. Svi se razlikujemo po određenim detaljima. Svatko je individualan. I svatko će gledati na određenu stvar svojim očima. Tako i sa srećom. Netko će sreću naći u promatranju zvijezda, a netko u fotografiranju. Netko će je naći u sviranju klavira, netko u sviranju harmonike.. Dakle SVI možemo biti sretni ako sreću nađemo, a naći ju možemo stvarno svagdje.
Dakle.. ja se sad pitam: ako ju možemo naći svagdje, zašto u svakom trenutku nismo sretni?
- Zato jer ju ne znamo prepoznati.
Da.. to je taj problem. Taj odgovor bez rješenja.
Divim se onima koji sreću mogu naći u svemu. Ja to ne mogu niti ću ikada moći. Pravu sreću zapravo vrlo rijetko nađem. Zato se i tako posebno osjećam kad je nađem. Jer to bude rijetko, pa ostavi prekrasan osjećaj u meni. Joj.. Nikad neću zaboraviti zadnji put kad sam zaplakala od sreće. U trenutku najvećeg očaja, najveće tuge.. U trenutku najbolnijih suza pojavi se netko tko ih odjednom pretvori u suze radosnice. To mi se jednom dogodilo i nikad neću zaboraviti taj trenutak. Zato toliko i volim tu osobu. Jako. Beskrajno.
Tako sam ja proašla svoju sreću, u suzama, u tuzi. Tad sam shvatila da ju svugdje možemo pronaći.
Filozofiram.
* On je bio moja sreća. Više nije. Zato mi se sve i čini kišno u posljednje vrijeme. *
Šukica
Bezuvjetna ljubav kao smjer kretanja u životu.
(Post izbrisan. Počela sam mijenjati mišljenje iz posta. 
Ovo proljeće mi je totalno udarilo u glavu. Uskoro dolazi novi post.)
Šukica
Ovo proljeće mi je totalno udarilo u glavu. Uskoro dolazi novi post.)
Šukica
Hoćete li potrošiti 5 min svoga vremena kako bi pročitali ovaj post?
* Italija> Lignano> natjecanje. Bilo je izvrsno! Stvarno neponovljivo dobro. Neda mi se sve to prepričavati jer stvarno sumnjam da vas briga za moj provod u Italiji. Zapravo sumnjam da ikoga briga za problem koji namjeravam spomenuti u postu. Ne znam zašto uopće čitate ovaj post. Nadate se nekoj novosti? Nekom novom traču? Nadate se da ću napisati nešto zanimljivo i nadahnjujuće? Ili vam treba komentara pa ste upisali adresu ovog bloga i odlučili ostaviti jedan od šugavih komentara u nadi da ćete zauzvrat dobiti 10 mojih? Ne znam. Nije ni bitno. Znam da nikome tko ovo čita nije stvarno stalo do mog problema i razmišljanja. Oke je to. Zašto bi vam uopće stalo? Jedine osobe kojima je do mene stvarno stalo su moji roditelji, moja obitelj. Da.. Moja obitelj. I mom je djedu stvarno stalo do mene. Moj me djed naučio mnogim bitnim stvarima u životu. Pratio me u mojim početcima, prati me i sada. Moj je djed uvijek bio uz mene kad mi je bilo najteže. Pomogao mi je kad god mi je trebalo. Zašto mu ja sad ne mogu pomoći kad mu treba? Zašto ga ne mogu sada zagrliti i reći mu da će sve biti u redu? Zašto je sve tako naopako i nepravedno? Ne znam. *
Jeste li ikada plakali zbog gluposti? Jeste li uopće shvatili da je to glupost zbog koje plačete?
Ja jesam. To je tako grozan osjećaj. Trošiti dragocijeno vrijeme na bespotrebne stvari u životu umjesto da ih iskoristite za nešto bitno. Još gore od >trošenja vremena< je onaj trenutak kad shvatite kolike su posljedice tog >trošenja vremena<. Hmm.. Zbunjujem sebe i vas. Baš se tako i osjećam: Zbunjeno, tužno, bijesno, bespomoćno, nestrpljivo. Moždana eksplozija.
Ne znam. Toliko je pitanja na koja ne znam odgovor. Ne znam ni osobu koja bi znala odgovor na ta pitanja. I da znam osobu koja zna odgovor na ta pitanja, ne znam bi li bila zadovoljna odgovorom. Opet bi postavila novo pitanje na koje bi tražila odgovor i tako u krug.
Ja, kao i gotovo svaka osoba, imam svoja uvjerenja. Vjerujem da se treba u svemu tražiti pozitiva. Kao što je i jedan bloger napisao, tu i tamo zafućkam onu >Always look on the bright side of life<. I kad mi netko počne o svojim deprama, "teškim životnim problemima", počnem uvjeravati tu osobu u ta svoja uvjerenja. Uporno tupim svoje; u SVAKOJ se situaciji može naći nešto dobro. Tek kad i sama dođem u jednu takvu tešku situaciju, shvatim da je teško u tom trenutku tražiti pozitivu jer se toliko negativnih stvari skupilo i prekrilo oči da se ništa ostalo više ne vidi. Poput slijepca. Grozan osjećaj. Tada ti treba netko tko će ti pomoći maknuti negativu s očiju. Da.. Sada se stvarno zbunjujem. U ovom trenutku ne znam bi li plakala ili se smijala. Samo želim utonuti u san i probuditi se kao da se ništa nije dogodilo. E kad bi se tako rješavali svi problemi. Kako bi nam lijepo svima bilo. Svijet bi bio ljepše mjesto. Treba nam netko tko će nam pomoći da krenemo dalje. Razlog zbog kojeg je sve tako naopako i nepravedno su baš ti ljudi koji nisu uz nas kad bi trebali biti. Ti ljudi kojih nema da nam maknu negativu s očiju su taj razlog.
Evo, već sam našla odgovor na pitanje Zašto je sve tako naopako i nepravedno? Već sam se malim dijelom uvjerila da nije sve izgubljeno i da uvijek postoje odgovori na sva pitanja u životu, da postoje rješenja na sve probleme..
* Već sam došla do trenutka kada pitanje Zašto mu (djedu) ja sad ne mogu pomoći kad mu treba? preoblikujem u Kako mu pomoći sada kad mu pomoć treba?
Već sam napravila jedan korak koji će pomoći svijetu da postane bolje mjesto. Svi možemo pomoći u tome. Samo da ponekad sjednemo i razmislimo o rješenjima pravih problema. *
Jeste li dobili od ovog posta ono što ste htjeli? Je li vam žao što ste potrošili 5 min svoga vremena kako bi pročitali ovaj post? Ne znam.. Još pitanja na koja ne znam odgovor.
Šukica
Jeste li ikada plakali zbog gluposti? Jeste li uopće shvatili da je to glupost zbog koje plačete?
Ja jesam. To je tako grozan osjećaj. Trošiti dragocijeno vrijeme na bespotrebne stvari u životu umjesto da ih iskoristite za nešto bitno. Još gore od >trošenja vremena< je onaj trenutak kad shvatite kolike su posljedice tog >trošenja vremena<. Hmm.. Zbunjujem sebe i vas. Baš se tako i osjećam: Zbunjeno, tužno, bijesno, bespomoćno, nestrpljivo. Moždana eksplozija.
Ne znam. Toliko je pitanja na koja ne znam odgovor. Ne znam ni osobu koja bi znala odgovor na ta pitanja. I da znam osobu koja zna odgovor na ta pitanja, ne znam bi li bila zadovoljna odgovorom. Opet bi postavila novo pitanje na koje bi tražila odgovor i tako u krug.
Ja, kao i gotovo svaka osoba, imam svoja uvjerenja. Vjerujem da se treba u svemu tražiti pozitiva. Kao što je i jedan bloger napisao, tu i tamo zafućkam onu >Always look on the bright side of life<. I kad mi netko počne o svojim deprama, "teškim životnim problemima", počnem uvjeravati tu osobu u ta svoja uvjerenja. Uporno tupim svoje; u SVAKOJ se situaciji može naći nešto dobro. Tek kad i sama dođem u jednu takvu tešku situaciju, shvatim da je teško u tom trenutku tražiti pozitivu jer se toliko negativnih stvari skupilo i prekrilo oči da se ništa ostalo više ne vidi. Poput slijepca. Grozan osjećaj. Tada ti treba netko tko će ti pomoći maknuti negativu s očiju. Da.. Sada se stvarno zbunjujem. U ovom trenutku ne znam bi li plakala ili se smijala. Samo želim utonuti u san i probuditi se kao da se ništa nije dogodilo. E kad bi se tako rješavali svi problemi. Kako bi nam lijepo svima bilo. Svijet bi bio ljepše mjesto. Treba nam netko tko će nam pomoći da krenemo dalje. Razlog zbog kojeg je sve tako naopako i nepravedno su baš ti ljudi koji nisu uz nas kad bi trebali biti. Ti ljudi kojih nema da nam maknu negativu s očiju su taj razlog.
Evo, već sam našla odgovor na pitanje Zašto je sve tako naopako i nepravedno? Već sam se malim dijelom uvjerila da nije sve izgubljeno i da uvijek postoje odgovori na sva pitanja u životu, da postoje rješenja na sve probleme..
* Već sam došla do trenutka kada pitanje Zašto mu (djedu) ja sad ne mogu pomoći kad mu treba? preoblikujem u Kako mu pomoći sada kad mu pomoć treba?
Već sam napravila jedan korak koji će pomoći svijetu da postane bolje mjesto. Svi možemo pomoći u tome. Samo da ponekad sjednemo i razmislimo o rješenjima pravih problema. *
Jeste li dobili od ovog posta ono što ste htjeli? Je li vam žao što ste potrošili 5 min svoga vremena kako bi pročitali ovaj post? Ne znam.. Još pitanja na koja ne znam odgovor.
Šukica
Take the time to make some sense of what you want to say and cast your words away upon the waves.
.02:00. Dok velika većina ljudi spava, ja se zamaram glupim razmišljanjima. Bezveze "trošim" mozak u ove sitne sate umijesto da ga odmaram. Zapravo tražim dobru temu za ovaj post pa se znojim za ovim kompom razmišljajući o pravoj temi. Hmm.. Teško ju je naći u dva sata u jutro. Možda i imam nešto..
*Svatko ima svoje "mušice". Sitne nedostatke koji nas čine pojedincima i drukčijima od ostalih. Te nas "mušice" čine autsajderima ukoliko nas ne prihvate takve kakvi jesmo. Zato veliki broj ljudi prikriva te svoje nedostatke zbog straha od neprihvaćenosti. Od tuda dolazi pojam Neprirodnost. Ta Neprirodnost uništava moje poglede na neke ljude. To me jako ljuti. Svi su tako neprirodni i umjetni. Nisu svoji, nisu posebni, stopljeni su s okolinom. Nisu ono što su bili.. Ali, koga briga ša ja mislim. *
U posljednjih par dana stalno slušam grupu Oasis. Pogotovo njihov album The Masterplan. Baš je izvrstan. Sad tek shvaćam zašto Moja mala toliko voli Oasis. Baš je glazba ono što nas ispunjuje. Glazba nas najbolje opisuje. Zato jedno od prvih pitanja koje pitam nekoga kad ga tek upoznajem bude "Što slušaš?". Odgovor mi puno otkrije o osobi. Ne, to nisu predrasude koje toliko mrzim. Neću imati niže mišljenje o osobi koja sluša (po meni) neku neprihvatljivu glazbu, samo ću znati da ću imati više tema za razgovor s nekim tko voli istu glazbu kao i ja.
Danas sam bila s Mojom malom u gradu, naši uobičajeni sastanci svakog petka. To je postala neka rutina. Volim tu rutinu. Ugl, otvorila mi je oči u nekim stvarima, kao što ona uvijek napravi. Baš se mnogo nauči od nje. Morala sam ju opet spomenuti u postu. Morala sam.
Napokon sam si olakšala dušu. Priznala sam frendici nešto što sam joj već dugo vremena namjeravala reći, ali nikako nisam mogla. Uvijek bi me nešto spriječilo. Pred neki dan sam joj napokon rekla sve šta sam imala i sad mi je puno lakše. Iako i dalje mislim da joj ipak nisam trebala to reći. A jbg. Bar se bolje osjećam.
Sad sam u fazi čitanja. Zapravo, ja bi htjela čitati neke zanimljive knjige, ali ne nalazim meni zanimljiva štiva više.
Zato sam ja naišla na jedan jako zanimljiv blog. Njega redovito čitam. Dečko koji piše posteve stvarno ima dara. Uživam čitajući. Iako svaki post ima mali milijun rečenica; nije bed. Svaki je post izvrstan i nadasve vrlo poučan.
U jednom o posteva, pisao je o onome o čemu sam ja započela; Neprirodnost.
Svi se ponašamo neprirodno u jednu ruku. Svi tu i tamo zaglumimo kako bi se nekome svidjeli, to je sasvim normalno i uobičajeno. Samo, jednom dođete do trenutka kad se zapitate tko ste. Svo to sitno glumatanje preraste u naviku i postanemo netko tko nismo. S vremenom zaboravimo tko smo. Da..
Došla sam i ja do te situacije. Moj je davni problem bio taj što sam htjela da me svi prihvate. Zato sam se trebala prilagođavati ljudima. Sad tek shvaćam koliko je to bilo jadno i besmisleno. Dugo sam vremena razmišljala šta ja hoću, kako se ja zapravo ponašam, jesam li uopće prirodna? To pitanje i dalje "stoji u meni" iako sam gotovo uvjerena da sam izbacila glumatanje gdje god sam uspjela. S ponosom mogu reći da se ponašam prirodno koliko god mogu.
Ugl, u trenutku kad se zapitamo tko smo i što smo, dolazit će i druga pitanja, kao npr: Imam li ja pravih prijatelja? Imam li i jednog prijatelja? Vole li ti ljudi mene ili osobu koju ja izigravam?
Da.. Nakon takvih pitanja dolaze oni klasični zaključci; nemam pravih prijatelja. Kako definiramo pravog prijatelja? Kao osobu koja je uvijek uz nas, kad nitko drugi nije. Kao osobu koja nas voli i prihvaća onakve kakvi jesmo. To znači da je posljedica naše neprirodnosti taj manjak pravih prijatelja. Iako nam se ponekad čini da iz našeg glumatanja izvučemo više benefita neko posljedica.. S vremenom shvatima da nije tako.
Uff.. Jesam ga nasrala. Znate, teško je razmišljati kako spada u dva sata u jutro.
Samo sam htjela napisati ono što je potrebno da bi određene osobe nešto od svega toga i shvatile kad pročitaju ovaj post. Nadam se da hoće. A sada idem. Ne želim još više upropastiti post.
Šukica
*Svatko ima svoje "mušice". Sitne nedostatke koji nas čine pojedincima i drukčijima od ostalih. Te nas "mušice" čine autsajderima ukoliko nas ne prihvate takve kakvi jesmo. Zato veliki broj ljudi prikriva te svoje nedostatke zbog straha od neprihvaćenosti. Od tuda dolazi pojam Neprirodnost. Ta Neprirodnost uništava moje poglede na neke ljude. To me jako ljuti. Svi su tako neprirodni i umjetni. Nisu svoji, nisu posebni, stopljeni su s okolinom. Nisu ono što su bili.. Ali, koga briga ša ja mislim. *
U posljednjih par dana stalno slušam grupu Oasis. Pogotovo njihov album The Masterplan. Baš je izvrstan. Sad tek shvaćam zašto Moja mala toliko voli Oasis. Baš je glazba ono što nas ispunjuje. Glazba nas najbolje opisuje. Zato jedno od prvih pitanja koje pitam nekoga kad ga tek upoznajem bude "Što slušaš?". Odgovor mi puno otkrije o osobi. Ne, to nisu predrasude koje toliko mrzim. Neću imati niže mišljenje o osobi koja sluša (po meni) neku neprihvatljivu glazbu, samo ću znati da ću imati više tema za razgovor s nekim tko voli istu glazbu kao i ja.
Danas sam bila s Mojom malom u gradu, naši uobičajeni sastanci svakog petka. To je postala neka rutina. Volim tu rutinu. Ugl, otvorila mi je oči u nekim stvarima, kao što ona uvijek napravi. Baš se mnogo nauči od nje. Morala sam ju opet spomenuti u postu. Morala sam.
Napokon sam si olakšala dušu. Priznala sam frendici nešto što sam joj već dugo vremena namjeravala reći, ali nikako nisam mogla. Uvijek bi me nešto spriječilo. Pred neki dan sam joj napokon rekla sve šta sam imala i sad mi je puno lakše. Iako i dalje mislim da joj ipak nisam trebala to reći. A jbg. Bar se bolje osjećam.
Sad sam u fazi čitanja. Zapravo, ja bi htjela čitati neke zanimljive knjige, ali ne nalazim meni zanimljiva štiva više.
Zato sam ja naišla na jedan jako zanimljiv blog. Njega redovito čitam. Dečko koji piše posteve stvarno ima dara. Uživam čitajući. Iako svaki post ima mali milijun rečenica; nije bed. Svaki je post izvrstan i nadasve vrlo poučan.
U jednom o posteva, pisao je o onome o čemu sam ja započela; Neprirodnost.
Svi se ponašamo neprirodno u jednu ruku. Svi tu i tamo zaglumimo kako bi se nekome svidjeli, to je sasvim normalno i uobičajeno. Samo, jednom dođete do trenutka kad se zapitate tko ste. Svo to sitno glumatanje preraste u naviku i postanemo netko tko nismo. S vremenom zaboravimo tko smo. Da..
Došla sam i ja do te situacije. Moj je davni problem bio taj što sam htjela da me svi prihvate. Zato sam se trebala prilagođavati ljudima. Sad tek shvaćam koliko je to bilo jadno i besmisleno. Dugo sam vremena razmišljala šta ja hoću, kako se ja zapravo ponašam, jesam li uopće prirodna? To pitanje i dalje "stoji u meni" iako sam gotovo uvjerena da sam izbacila glumatanje gdje god sam uspjela. S ponosom mogu reći da se ponašam prirodno koliko god mogu.
Ugl, u trenutku kad se zapitamo tko smo i što smo, dolazit će i druga pitanja, kao npr: Imam li ja pravih prijatelja? Imam li i jednog prijatelja? Vole li ti ljudi mene ili osobu koju ja izigravam?
Da.. Nakon takvih pitanja dolaze oni klasični zaključci; nemam pravih prijatelja. Kako definiramo pravog prijatelja? Kao osobu koja je uvijek uz nas, kad nitko drugi nije. Kao osobu koja nas voli i prihvaća onakve kakvi jesmo. To znači da je posljedica naše neprirodnosti taj manjak pravih prijatelja. Iako nam se ponekad čini da iz našeg glumatanja izvučemo više benefita neko posljedica.. S vremenom shvatima da nije tako.
Uff.. Jesam ga nasrala. Znate, teško je razmišljati kako spada u dva sata u jutro.
Samo sam htjela napisati ono što je potrebno da bi određene osobe nešto od svega toga i shvatile kad pročitaju ovaj post. Nadam se da hoće. A sada idem. Ne želim još više upropastiti post.
Šukica
Don't you remember? You told me in December that a boy is not a man until he makes a stand. Well, I'm not a genius, but maybe you'll remember this; I never said I wanted to be a man.
* Kad dobiješ ono što želiš, tek tad shvatiš da to ne želiš.. Ironija, zar ne? Stvarno previše tražim. Joj, kako bi htjela to promijeniti. Možda ne tražim toliko puno. Možda tražim samo jednu stvar. Ma tko će znati kad ni sama ne znam. Evo, opet ja i moje besmislene i glupe nepoznanice. *
Danas nije osobitno lijep dan. Baš je neko šugavo vrijeme. Tako jadno i bezlično. Mrzim to. Na svu sreću, vrijeme mi nije utjecalo na raspoloženje, cijeli sam se dan smijala. To je dobro. Očito da se imam zbog čega smijati.
Kako se ljudi mijenjaju na gore. Toliko ljudi postaje bahato. Šta je u toj bahatosti? Koja je svrha toga? Time samo iživciraš ljude oko sebe. Tako je i meni danas ta bahatost digla živac. Grrr..
Jedva čekam europsko! Stvarno jedva jedva čekam. Ples je odličan. Baš sam zadovoljna.
Hmm.. Nemam baš inspiracije za dobar post. Sve je nekako (opet) postalo monotono. Ma tako uvijek bude pa dođe neš novo.
Odlazi onaj frend iz prošlog posta. Seli se! Šmrc..
Tako će mi faliti. Nemate pojma koliko. Baš sam ga zavoljela. I svi ga vole. On je takva osoba. Ima neku karizmu.. Falit će mi. Nadam se da ćemo ostati u dobrim odnosima.
Eto, šugav post, al jbg. Sljedeći put obećajem bolji.
P.S. Da ne zaboravim; obećala sam Trevoru da ću staviti ovaj video na blog, lai ipak neću. Heh, ostavit ću link. Pa evo, zanimljiv "kućni uradak" Trevora, Karla i Borne. Pogledajte.
Šukica
Danas nije osobitno lijep dan. Baš je neko šugavo vrijeme. Tako jadno i bezlično. Mrzim to. Na svu sreću, vrijeme mi nije utjecalo na raspoloženje, cijeli sam se dan smijala. To je dobro. Očito da se imam zbog čega smijati.
Kako se ljudi mijenjaju na gore. Toliko ljudi postaje bahato. Šta je u toj bahatosti? Koja je svrha toga? Time samo iživciraš ljude oko sebe. Tako je i meni danas ta bahatost digla živac. Grrr..
Jedva čekam europsko! Stvarno jedva jedva čekam. Ples je odličan. Baš sam zadovoljna.
Hmm.. Nemam baš inspiracije za dobar post. Sve je nekako (opet) postalo monotono. Ma tako uvijek bude pa dođe neš novo.
Odlazi onaj frend iz prošlog posta. Seli se! Šmrc..
Tako će mi faliti. Nemate pojma koliko. Baš sam ga zavoljela. I svi ga vole. On je takva osoba. Ima neku karizmu.. Falit će mi. Nadam se da ćemo ostati u dobrim odnosima.
Eto, šugav post, al jbg. Sljedeći put obećajem bolji.
P.S. Da ne zaboravim; obećala sam Trevoru da ću staviti ovaj video na blog, lai ipak neću. Heh, ostavit ću link. Pa evo, zanimljiv "kućni uradak" Trevora, Karla i Borne. Pogledajte.
Šukica
"Već dugo čekam zalazak sunca da pođem tebi na bijelome konju. Da te vidim nježnu i lijepu u vrtu ruža na mojim grudima"
* Dan je naprosto savršen. Zapravo je uobičajen, ali opet savršen. Nema svađe, nema ni trunke mržnje, zlobe, ogovaranja čak nije bilo. Svi su se samo smijali i uživali u ovom za neke posebnom danu. *
Baš je lijepo i sunčano vrijeme danas. Gotovo cijeli dan sam bila u kratkim rukavima po školi. Tko bi rekao da je zima? Kako kaže Fika Danas smo se svi usosili.
Jučer sam bila potresena. Stvarno jako. Moja mala i njen dečko su prekinuli. Bili su tako savršeni zajedno. I toliko su se voljeli. Ma ja znam da se oni i dalje vole, samo mi nije jasno zašto su prekinuli? Bed mi je pitat ju jer je rekla da ne želi u detalje nikom pričat jer će se opet rasplakati i plakati cijeli dan.
Baš mi nije jasno zašto. Opet sam se uvjerila u onu Sve što je lijepo kratko traje.
Ja sam se sjetila malo sredit boxeve i promijenila sam dizajn (kao što vidite). Baš mi nekako paše ovaj dizajn. Ne znam zašto. Možda zato što volim gledat zalazak sunca?
Ne znam. U svakom slučaju je lijep dizajn.
(Upravo gledam jedan od ljepših zalazaka sunca ove godine).
Sredinom ožujka je županijsko natecanje iz debate. Wii..
Jedva čekam! Kao i Europsko u plesu koje je početkom ožujka u Italiji. Znam da će biti dobro. Jednostavno znam.
Baš sam se uhvatila fotografiranja u posljednje vrijeme.
To je dobro. Dugo nisam fotkala kako treba kao i prije.
Baš se vidi na određenim ljudima kako odrastaju, postaju zreliji i svjesniji situacije oko sebe. kad bi bar to mogla reći za određenog dečka. On jednostavno nikako da odraste! Koliko god on mislio da je zreo, odrastato.. Nije. On defnitvno nije svjestan nekih situacija, a trebao bi biti. No to nema veze, ja njega svejedno jako volim.
Nadam se da neće neki ljudi pokvariti to prijateljstvo kao i prije. Od jednog našeg razgovora sam shvatila da s njim mogu o svemu pričat i to mi je jako drago. Baš mi je prirastao k srcu. Sada je jedan od onih pravih frendova.
Jedna me frendica jako razveselila danas. Poslala mi je CD od grupe koju sam htjela. Hvala joj. Baš joj hvala. Upravo ga slušam. Rekla je da će mi nabaviti CD-e od još nekih (meni) zanimljivih grupa. Da.. Jedva čekam.
Danas je dan zaljubljenih duša. Tako poseban, predivan, romantičan. Zapravo je danas dan kao i svaki drugi. Zaljubljenost čini ovaj dan posebnim. Čine ga posebnim svi oni parovi koji se šeću okolo nasmiješenih lica, držeći se za ruke, neki zagrljeni, neki se ljube u obližnjem parku, kafiću, na ulici.. Uživaju u svojoj ljubavi. Pa čak i naši starci nekako obilježavaju današnji dan. Karte za neke predstave koje igraju danas su već odavno rasprodane. U kinima su zauzeta ljubavna sjedala. Sve miriše na ljubav.
No s druge strane, neki pojedinci sjede sami, plaču u kutu, mršte se i govore kako mrze Valentinovo. Takvih je stvarno mnogo. To je zapravo glupo, nema smisla voljeti ni mrziti današlji dan. Valentinovo služi kako bi nas podsjetilo koliko volimo određenu osobu i koliko smo sretni što ju imamo. A za one koji nisu zaljubljeni Valentinovo služi kako bi ih podsjetilo da će se jednog dana zaljubiti te voljeti i cjeniti ovaj dan kao i svi parovi.
Za mene je Valentinovo samo još jedan od 364 dana u ovoj godini. Vjerojatno će jednom za mene današnji dan značiti puno više, no do tada.. Budemo vidjeli.
* Sretno Valnetinovo svim zaljubljenim dušama. Sretan rođendan Valentinu. Svima koji niste zaljubljeni; sjetite se koliko volite svoje prijatelje i koliko oni vole vas. *
Šukica
Baš je lijepo i sunčano vrijeme danas. Gotovo cijeli dan sam bila u kratkim rukavima po školi. Tko bi rekao da je zima? Kako kaže Fika Danas smo se svi usosili.
Jučer sam bila potresena. Stvarno jako. Moja mala i njen dečko su prekinuli. Bili su tako savršeni zajedno. I toliko su se voljeli. Ma ja znam da se oni i dalje vole, samo mi nije jasno zašto su prekinuli? Bed mi je pitat ju jer je rekla da ne želi u detalje nikom pričat jer će se opet rasplakati i plakati cijeli dan.
Baš mi nije jasno zašto. Opet sam se uvjerila u onu Sve što je lijepo kratko traje.
Ja sam se sjetila malo sredit boxeve i promijenila sam dizajn (kao što vidite). Baš mi nekako paše ovaj dizajn. Ne znam zašto. Možda zato što volim gledat zalazak sunca?
Ne znam. U svakom slučaju je lijep dizajn.
(Upravo gledam jedan od ljepših zalazaka sunca ove godine).
Sredinom ožujka je županijsko natecanje iz debate. Wii..
Jedva čekam! Kao i Europsko u plesu koje je početkom ožujka u Italiji. Znam da će biti dobro. Jednostavno znam.
Baš sam se uhvatila fotografiranja u posljednje vrijeme.
To je dobro. Dugo nisam fotkala kako treba kao i prije.
Baš se vidi na određenim ljudima kako odrastaju, postaju zreliji i svjesniji situacije oko sebe. kad bi bar to mogla reći za određenog dečka. On jednostavno nikako da odraste! Koliko god on mislio da je zreo, odrastato.. Nije. On defnitvno nije svjestan nekih situacija, a trebao bi biti. No to nema veze, ja njega svejedno jako volim.
Nadam se da neće neki ljudi pokvariti to prijateljstvo kao i prije. Od jednog našeg razgovora sam shvatila da s njim mogu o svemu pričat i to mi je jako drago. Baš mi je prirastao k srcu. Sada je jedan od onih pravih frendova.
Jedna me frendica jako razveselila danas. Poslala mi je CD od grupe koju sam htjela. Hvala joj. Baš joj hvala. Upravo ga slušam. Rekla je da će mi nabaviti CD-e od još nekih (meni) zanimljivih grupa. Da.. Jedva čekam.
Danas je dan zaljubljenih duša. Tako poseban, predivan, romantičan. Zapravo je danas dan kao i svaki drugi. Zaljubljenost čini ovaj dan posebnim. Čine ga posebnim svi oni parovi koji se šeću okolo nasmiješenih lica, držeći se za ruke, neki zagrljeni, neki se ljube u obližnjem parku, kafiću, na ulici.. Uživaju u svojoj ljubavi. Pa čak i naši starci nekako obilježavaju današnji dan. Karte za neke predstave koje igraju danas su već odavno rasprodane. U kinima su zauzeta ljubavna sjedala. Sve miriše na ljubav.
No s druge strane, neki pojedinci sjede sami, plaču u kutu, mršte se i govore kako mrze Valentinovo. Takvih je stvarno mnogo. To je zapravo glupo, nema smisla voljeti ni mrziti današlji dan. Valentinovo služi kako bi nas podsjetilo koliko volimo određenu osobu i koliko smo sretni što ju imamo. A za one koji nisu zaljubljeni Valentinovo služi kako bi ih podsjetilo da će se jednog dana zaljubiti te voljeti i cjeniti ovaj dan kao i svi parovi.
Za mene je Valentinovo samo još jedan od 364 dana u ovoj godini. Vjerojatno će jednom za mene današnji dan značiti puno više, no do tada.. Budemo vidjeli.
* Sretno Valnetinovo svim zaljubljenim dušama. Sretan rođendan Valentinu. Svima koji niste zaljubljeni; sjetite se koliko volite svoje prijatelje i koliko oni vole vas. *
Šukica
Boje kišnog neba..
* Baš je lijep dan danas. Sunce toliko grije da nam ni jakne nisu potrebne. Osjećam se veselo i ispunjeno. Više me ne drži ona depra iz prošlog posta. Opet sam ona stara.. *
Danas su bile maškare u školi. Haha.. Bilo je dobro, to nam je prilika da se osramotimo za cijelu godinu. Prošle smo godine (neke osmašice i ja) došle u piđamama u papučama u školu. Ovog smo puta došle u ogrtačima i s viklerima na glavi. Gušt.. Nema veze što su nas ljudi čudno gledali. Alo ljudi; maškare su!
U posljednjih tjedan dana, najviše slušam Crvenu Jabuku. Baš su lijepe pjesme. Baš kao što bi Nino rekao, Za dušu i tijelo.
Neki dan sam pogledala jedan izvrstan DVD. Zapravo, ne znam baš kome bi se sve svidio, ali meni jest. Jako.
Riječ je o Pink Floyd: Live at Pompeii.
Treninzi su sve teži. Meni ne smeta, radimo dosta na tehnici i prebacili smo se na neo klasiku. Sviđa mi se ples, iako sam mislila da neće.
Bajke. Svi smo čitali bajke. Najčešće ih slušali dok su nam roditelji, bake, djedovi čitali prije spavanja. Možda su čak bajke bile razlog dječjeg veselja i optimizma. Nas (mene) su roditelji odgajali u tom svijetu bajki. Učili me kako je sam život bajka. Naravno, to je bilo kad sam bila jaaaaako mala (iako sam još uvijek mala). S vremenom sami sazrijevamo i naučimo se suprotnome. Stalno čitamo u novinama crnu kroniku, čitamo o svakakvim nesrećama, pređemo preko stranice s osmrtnicama. Jednostavno nam ne dođe do mozga koliko su te stvari tužne i bolne dok se nama ne dogode.
U trenutku kad sami osjetimo tu bol i tugu; izađemo iz svijeta bajki.
Roditelji mi često pričaju kako mi dolaze najbolje godine života. Oni često žale za djetinjstvom. Žele se vratiti u moje godine dok još nije bilo problema kao sada. Dok se još nisu brinuli za obitelj, posao, zdravlje, novac, zajedništvo, sreću itd. Žele se vratiti u doba kad su se najviše morali brinuti za izlaske, školu i sl.
Zato se stvarno zgrozim kad čujem o kakvim problemima ljudi mojih godina govore. Trebamo se opustiti i uživati dok još možemo. Da..
* Tako treba uživati u svakom narednom danu. Učiniti ga posebnijim, ispunjenijim i sretnijim. Danas je idealan dan za uživanje. Osjeti se nešto u zraku. Bliži se Valentinovo *
Šukica
*Danas su bile maškare u školi. Haha.. Bilo je dobro, to nam je prilika da se osramotimo za cijelu godinu. Prošle smo godine (neke osmašice i ja) došle u piđamama u papučama u školu. Ovog smo puta došle u ogrtačima i s viklerima na glavi. Gušt.. Nema veze što su nas ljudi čudno gledali. Alo ljudi; maškare su!
U posljednjih tjedan dana, najviše slušam Crvenu Jabuku. Baš su lijepe pjesme. Baš kao što bi Nino rekao, Za dušu i tijelo.
Neki dan sam pogledala jedan izvrstan DVD. Zapravo, ne znam baš kome bi se sve svidio, ali meni jest. Jako.
Riječ je o Pink Floyd: Live at Pompeii.
Treninzi su sve teži. Meni ne smeta, radimo dosta na tehnici i prebacili smo se na neo klasiku. Sviđa mi se ples, iako sam mislila da neće.
Bajke. Svi smo čitali bajke. Najčešće ih slušali dok su nam roditelji, bake, djedovi čitali prije spavanja. Možda su čak bajke bile razlog dječjeg veselja i optimizma. Nas (mene) su roditelji odgajali u tom svijetu bajki. Učili me kako je sam život bajka. Naravno, to je bilo kad sam bila jaaaaako mala (iako sam još uvijek mala
). S vremenom sami sazrijevamo i naučimo se suprotnome. Stalno čitamo u novinama crnu kroniku, čitamo o svakakvim nesrećama, pređemo preko stranice s osmrtnicama. Jednostavno nam ne dođe do mozga koliko su te stvari tužne i bolne dok se nama ne dogode. U trenutku kad sami osjetimo tu bol i tugu; izađemo iz svijeta bajki.
Roditelji mi često pričaju kako mi dolaze najbolje godine života. Oni često žale za djetinjstvom. Žele se vratiti u moje godine dok još nije bilo problema kao sada. Dok se još nisu brinuli za obitelj, posao, zdravlje, novac, zajedništvo, sreću itd. Žele se vratiti u doba kad su se najviše morali brinuti za izlaske, školu i sl.
Zato se stvarno zgrozim kad čujem o kakvim problemima ljudi mojih godina govore. Trebamo se opustiti i uživati dok još možemo. Da..
* Tako treba uživati u svakom narednom danu. Učiniti ga posebnijim, ispunjenijim i sretnijim. Danas je idealan dan za uživanje. Osjeti se nešto u zraku. Bliži se Valentinovo
*Šukica
Ima li tu mjesta za mene?
* Kiša.. Sivi oblaci se nadvili nad stadion. Sve je tmurno i nikakvo. Sjedim sama i slušam glazbu. Osijećam se tužno i neispunjeno. Dolaze oni; nasmijanih lica trče mi u zagrljaj. Više nisam tužna. No i dalje ostaje praznina. *
Kako vrijeme mijenja raspoloženje. Užas. Najljepše je probuditi se u sunčano jutro. Ahh.. Jedva čekam proljeće i ljeto.. Ovi zimski praznici su dugo trajali. Još uvijek se ne mogu naviknuti na školu. Dosadno je u školi. Na treninzima je bolje. Počela sam čitati Alan Ford i Dylan Dog. Želim čitati i neke druge stripove, no sada su ovi dovoljni. I još sam par zanimljivih knjiga posudila. Da. Volim čitati..
Iako sam jako veselo dijete, počela me hvatati ona prolaza depra, bolje reći neki ubitačni feeling monotonije u svakodnevici. Tada mi najviše pomognu razgovori s mojom malom, ali nekad mi je potrebnija šetnja sa slušalicama u ušima. Glazba radi čuda. Jednom sam se išla tako šetati pa sam na kraju skoro dva sata sjedila sama u parku, slušala glazbu i gledala djecu kako se igraju. Hmm da.. zvučim kao freak.
U takvim trenutcima, kad si sam, prisiljen si razmišljati o svemu što ti leži na duši, svemu što te muči.
Razmišljam o tužim stvarima koje se događaju ljudima oko mene i meni samoj. Iako sam sretna u svom životu, ona praznina uvijek ostaje. Unazad dosta godina, počela se stvarati ta praznina koja me još uvijek muči. Stvarno me muči.. Jako. Jedva čekam dan kad će netko doći i upotpuniti tu prazninu. Netko poseban..
Mrzim biti u depresiji. Jedva čekam petak. Jedva čekam sutra. Sutra ću biti bolje. Sutra će mi moja mala uljepšati sve misli. Ona me zaista najbolje poznaje. Samo ne znam jesam li joj dovoljno dokazala koliko je jaka moja ljubav prema njoj. Koliko mi je stalo do nje kao prijateljice. Ne znam jesam li njemu dokazala koliko sam ga voljela. Nisam. Ni neću. Bolje da ne zna.
Kad bi znao koliko je malo dana prošlo bez da sam pomislila na njega, koliko sam puta odslušala njegovu pjesmu, koliko sam se puta budila samo da ga vidim taj dan.. Kad bi samo znao koliko sam ga voljela. Bilo bi mu žao što ga više ne volim.
On je prošlost. Prošlost koja nikada neće izblijediti.
...
.U njegovom svijetu nikada nije bilo mjesta za mene.
Poslije se idem se prošetati..
Šukica
Kako vrijeme mijenja raspoloženje. Užas. Najljepše je probuditi se u sunčano jutro. Ahh.. Jedva čekam proljeće i ljeto.. Ovi zimski praznici su dugo trajali. Još uvijek se ne mogu naviknuti na školu. Dosadno je u školi. Na treninzima je bolje. Počela sam čitati Alan Ford i Dylan Dog. Želim čitati i neke druge stripove, no sada su ovi dovoljni. I još sam par zanimljivih knjiga posudila. Da. Volim čitati..
Iako sam jako veselo dijete, počela me hvatati ona prolaza depra, bolje reći neki ubitačni feeling monotonije u svakodnevici. Tada mi najviše pomognu razgovori s mojom malom, ali nekad mi je potrebnija šetnja sa slušalicama u ušima. Glazba radi čuda. Jednom sam se išla tako šetati pa sam na kraju skoro dva sata sjedila sama u parku, slušala glazbu i gledala djecu kako se igraju. Hmm da.. zvučim kao freak.
U takvim trenutcima, kad si sam, prisiljen si razmišljati o svemu što ti leži na duši, svemu što te muči.
Razmišljam o tužim stvarima koje se događaju ljudima oko mene i meni samoj. Iako sam sretna u svom životu, ona praznina uvijek ostaje. Unazad dosta godina, počela se stvarati ta praznina koja me još uvijek muči. Stvarno me muči.. Jako. Jedva čekam dan kad će netko doći i upotpuniti tu prazninu. Netko poseban..
Mrzim biti u depresiji. Jedva čekam petak. Jedva čekam sutra. Sutra ću biti bolje. Sutra će mi moja mala uljepšati sve misli. Ona me zaista najbolje poznaje. Samo ne znam jesam li joj dovoljno dokazala koliko je jaka moja ljubav prema njoj. Koliko mi je stalo do nje kao prijateljice. Ne znam jesam li njemu dokazala koliko sam ga voljela. Nisam. Ni neću. Bolje da ne zna.
Kad bi znao koliko je malo dana prošlo bez da sam pomislila na njega, koliko sam puta odslušala njegovu pjesmu, koliko sam se puta budila samo da ga vidim taj dan.. Kad bi samo znao koliko sam ga voljela. Bilo bi mu žao što ga više ne volim.
On je prošlost. Prošlost koja nikada neće izblijediti.
...
.U njegovom svijetu nikada nije bilo mjesta za mene.
Poslije se idem se prošetati..
Šukica
Nosite ovu pjesmu zadnji put u jednu ulicu, kraj rijeke, zauvijek zabranjenu samo za moje korake..
(Tek sada vidim da nisam napisala novi post već mjesec dana..)
Škola se nastavlja. Nažalost. Nitko se nije veselio ovom danu (osim Andree
), a ja najmanje. Tako mi je bilo dobro u Splitu i na skijanju. Stvarno se nisam htjela vratiti u Rijeku..
Ova dva tjedna su mi baš dobro došla. Da se malo „odmorim od svega“. Zapravo, nemam se od čega posebnog odmarati, samo mi je bilo potrebno malo promijeniti sredinu..
Baš sam sretna što moja mala opet piše. U njenim riječima uvijek nalazim utjehu. Posebna je ona osoba, zaista je. Oni koji je poznaju i dobri su s njom, trebaju biti sretni. Ja jesam..
Dugo je nisam vidjela i jedva čekam sjest s njom na naše mjesto i pričati o svemu, najviše o glazbi.
Volim ju beskrajno puno. Definitivno je zauzela opravdano mjesto bestice u mom srcu..
Mala, shine on...
Na skijanju sam upoznala neke dobre ljude. Nadam se da ćemo ostati u kontaktu.
Moram spomenuti Ninu koja me totalno „navukla“ na Yu rock (čitaj; stari Yugoslavenski rock). Po cijele dane slušam Bijelo dugme, Zabranjeno pušenje, Riblju Čorbu, Generaciju 5 i još mnogo.. i mnogo toga. Strava stvari, baš se može osjetiti kako se u to vrijeme glazba zaista stvarala iz ljubavi. Istina, još uvijek ima jako dobre glazbe iako se osjeti komercijalizam. Često ljudi govore kako se sada svi furaju na taj stari rock, da to nema smisla „pratiti većinu“. Ja se ne obazirem na to. Većina za koje znam da slušaju stari rock se zaista pronalaze u toj glazbi. Kako meni draga osoba kaže „Prodao sam dušu za rock“.
Mislim da sam se pronašla u tome..
Mile je napravila korak dalje u ovom razdoblju života. Heh, napokon se zaljubila u nekog drugog. Nema više dosadnih priča o M. Koje traju već dvije godine..
Kad smo već kod Mile; sutra joj je rođendan!
Sretan roćkas Mile...
A Deica je prohodala s Marinom.
Tako su slatki. Moram se pohvaliti, većim dijelom sam i ja zaslužna za početak njihove veze..Za ostale parove, budemo vidjeli. Trenutno najviše želim da si Barby nađe nekog po njenom guštu.
No, sve u svoje vrijeme..
Šukica
...Look a golden winged ship is passing my way...
Ola...
Od Božića do Nove godine.. Vrijeme prolazi.
Još malo pa će proći i ova, 2007. godina. Puno se toga dogodilo. Uz 2007. vezat će me lijepe i tužne uspomene, ali većinom lijepe, zato kažem da je ova godina bila uspješna...
Nikad neću zaboraviti neke, možda potpuno nevažne stvari. Nisam zlopamtilo... Pamtit ću lijepe trenutke provedene s najdražim osobama. Pamtit ću dane kad sam upoznale neke osobe, od kojih je jedna trenutno najbitnija. Nikad neću zaboraviti ovo ljeto... Bilo je zaista odlično. No... kako dođe, tako prođe.
Puna doživljaja, smijeha, suza, emocija, nade, ljubavi ulazim u Novu godinu. Još jedna takva.. nadam se..
Iskoristit ću post da zahvalim svima koji su mi bili potpora u težim trenutcima, a pogotovo onima koji su učinili lijepe trenutke brojnijima! Volim svim svojim srcem sve ljude koji su učini ovu godinu posebnom..
Hmm.. Znate kako većina ljudi uvijek imaju neke novogodišnje želje. Pihh.. Ja ih nikad nisam donosila, no.. Mogla bi napraviti iznimku
.
Dakle; u Novoj godini želim...
> Svim bližnjima, tj. bitnim osobama u životu, puno
zdravlja, sreće, ljubavi...
> Upoznati posebnog dečka u kojeg ću se zaljubiti.
> Napraviti korak do ostvarenja mog malog sna..
> Držati se onog što odlučim.
> Popraviti odnose s određenim osobama.
> Naučiti dobro svirat gitaru.
> Dokazati svima koje volim, koliko ih volim!
> Učiniti 2008. godinu izvrsnom..
Sretna Nova 2008. godina... Svima...
And so castles made of sand slips into the sea, eventually...
Šukica
Od Božića do Nove godine.. Vrijeme prolazi.
Još malo pa će proći i ova, 2007. godina. Puno se toga dogodilo. Uz 2007. vezat će me lijepe i tužne uspomene, ali većinom lijepe, zato kažem da je ova godina bila uspješna...
Nikad neću zaboraviti neke, možda potpuno nevažne stvari. Nisam zlopamtilo... Pamtit ću lijepe trenutke provedene s najdražim osobama. Pamtit ću dane kad sam upoznale neke osobe, od kojih je jedna trenutno najbitnija.
Nikad neću zaboraviti ovo ljeto... Bilo je zaista odlično. No... kako dođe, tako prođe.Puna doživljaja, smijeha, suza, emocija, nade, ljubavi ulazim u Novu godinu. Još jedna takva.. nadam se..
Iskoristit ću post da zahvalim svima koji su mi bili potpora u težim trenutcima, a pogotovo onima koji su učinili lijepe trenutke brojnijima! Volim svim svojim srcem sve ljude koji su učini ovu godinu posebnom..
Hmm.. Znate kako većina ljudi uvijek imaju neke novogodišnje želje. Pihh.. Ja ih nikad nisam donosila, no.. Mogla bi napraviti iznimku
. Dakle; u Novoj godini želim...
> Svim bližnjima, tj. bitnim osobama u životu, puno
zdravlja, sreće, ljubavi...
> Upoznati posebnog dečka u kojeg ću se zaljubiti.
> Napraviti korak do ostvarenja mog malog sna..
> Držati se onog što odlučim.
> Popraviti odnose s određenim osobama.
> Naučiti dobro svirat gitaru.
> Dokazati svima koje volim, koliko ih volim!
> Učiniti 2008. godinu izvrsnom..
Sretna Nova 2008. godina... Svima...
And so castles made of sand slips into the sea, eventually...
Šukica
Danas ću (kao i prošlog Božića) posuditi film "Nightmare before christmas" kako bi ga gledala za Božić i uživala u tom savršenstvu...
* Odgovor na njen post *
Ola...
Danas je Badnjak! Poseban dan... Sutra još posebniji:
Božić! Joooooooooj, toliko volim te dane...
Hmm... Mala je pisala o savršenom danu koji (navodno) ne postoji. Istina, kad god imaš osjećaj da je sve savršeno, uvijek pronađeš neku rupicu, ono nešto što nije. Time shvatiš da nije sve savšeno. Ali, uzmimo ovako;
Moj frend je luuuuuuuuuuudo zaljubljen u jednu curu. Po njemu, ona je savršena! Svaki trenutak proveden s njom je savršen, besprijekoran- neponovljivo dobar! No, ona nije savršena- naprotiv, kao i svaki čovijek puna je mana, ali i vrlina. E sad, stvar je u tome, hoćemo li prepoznavati vrline, a zanemarivati mane ili tražiti savršeno u svemu...?
Da... tu mala nije u pravu- ponekad jest sve savršeno.
> Savršeni je dan proveden s najbližima u toplom domu okružen ljubavlju na Božić.
> Savršen je poljubac s voljenom osobom.
> Savršen je dan proveden u ludoj zabavi s prijateljima.
> Savršena je osoba koju voliš.
> Savršen je dan proveden s bakom i djedom.
> Savršen je sat proveden u ispijanju tople čokolade s najboljom prijateljicom.
> Savršen je zagrljaj najboljeg prijatelja.
> Savršen je sustret s prijateljem kojeg duuugo nisi vidjela.
> Savršen je trenuttak kad dobiješ dirljivu poruku na mobitelu.
> Savršen je trenutak kad znaš da netko misli na tebe.
> Savršen je osjećaj ljubavi <
..........
Ovime želim reći da smo mi ti koji sami sebi stvaramo neko savršenstvo, svaki naredni dan. Istina, nikad ne znaš što sutra donosi, no u većini slučajeva, možemo promijeniti sutra, učinit ga boljim. Tražiti pozitivne stvari u svemu nije toliko tešto. Učiniti tako svoj život boljim i ispunjenijim takvim savršenim i sretnim trenutcima.
Ukoliko budemo za cijelog života tražili one rupe u savršenstvu, nikad nećemo biti sretni ni zadovoljni. Uživajmo u onome što imamo i učinimo svaki trenutak savršenim!
A ono, trenutno najvažnije: učinimo si Božić savršenim tako da pomognemo usavršiti tuđe Božiće...
Eto, valjda sam u nekome pobudila takvo mišljenje. Hmmm... Još bi htjela reći da nemam nekih posebnih želja za Božić osim toga da uspijem napraviti sve ono gore navedeno, upoznati posebnu osobu...
I još želja...
Što još reći osim:
Sretan Božić
želi Vam vaša...
Šukica
Ola...
Danas je Badnjak! Poseban dan... Sutra još posebniji:
Božić! Joooooooooj, toliko volim te dane...
Hmm... Mala je pisala o savršenom danu koji (navodno) ne postoji. Istina, kad god imaš osjećaj da je sve savršeno, uvijek pronađeš neku rupicu, ono nešto što nije. Time shvatiš da nije sve savšeno. Ali, uzmimo ovako;
Moj frend je luuuuuuuuuuudo zaljubljen u jednu curu. Po njemu, ona je savršena! Svaki trenutak proveden s njom je savršen, besprijekoran- neponovljivo dobar! No, ona nije savršena- naprotiv, kao i svaki čovijek puna je mana, ali i vrlina. E sad, stvar je u tome, hoćemo li prepoznavati vrline, a zanemarivati mane ili tražiti savršeno u svemu...?
Da... tu mala nije u pravu- ponekad jest sve savršeno.
> Savršeni je dan proveden s najbližima u toplom domu okružen ljubavlju na Božić.
> Savršen je poljubac s voljenom osobom.
> Savršen je dan proveden u ludoj zabavi s prijateljima.
> Savršena je osoba koju voliš.
> Savršen je dan proveden s bakom i djedom.
> Savršen je sat proveden u ispijanju tople čokolade s najboljom prijateljicom.
> Savršen je zagrljaj najboljeg prijatelja.
> Savršen je sustret s prijateljem kojeg duuugo nisi vidjela.
> Savršen je trenuttak kad dobiješ dirljivu poruku na mobitelu.
> Savršen je trenutak kad znaš da netko misli na tebe.
> Savršen je osjećaj ljubavi <
..........
Ovime želim reći da smo mi ti koji sami sebi stvaramo neko savršenstvo, svaki naredni dan. Istina, nikad ne znaš što sutra donosi, no u većini slučajeva, možemo promijeniti sutra, učinit ga boljim. Tražiti pozitivne stvari u svemu nije toliko tešto. Učiniti tako svoj život boljim i ispunjenijim takvim savršenim i sretnim trenutcima.
Ukoliko budemo za cijelog života tražili one rupe u savršenstvu, nikad nećemo biti sretni ni zadovoljni. Uživajmo u onome što imamo i učinimo svaki trenutak savršenim!
A ono, trenutno najvažnije: učinimo si Božić savršenim tako da pomognemo usavršiti tuđe Božiće...
Eto, valjda sam u nekome pobudila takvo mišljenje. Hmmm... Još bi htjela reći da nemam nekih posebnih želja za Božić osim toga da uspijem napraviti sve ono gore navedeno, upoznati posebnu osobu...
I još želja...
Što još reći osim:
Sretan Božić
želi Vam vaša...
Šukica "Reci na koju foru stalno ja pušim, pa nisam ratovao s tobom! Ako mi ujutro pokloniš smisao ja ću povući, što sam napisao. I bit ću vojnik tvoj, bit ću tvoj zaštitnik i svima pričati koji si super lik..."
Ola...
Ovaj sam vikend bila u Dalmaciji kod bake i djeda. Sretna sam što sam ih vidjela, ali tamo baš i nemam nešto posebno za raditi pa sam vrijeme provodila lutajući po kući i oko nje.
Nema mi draže stvari nego popet se na krov kuće na večer dok svi spavaju, upaliti dobru glazbu na iPodu, gledati u zvijezde i razmišljati o svemu. Ljeti bi to radila gotovo svaku večer, no sada je već prehladno. Unatoč tome, nisam mogla odoljeti praznom krovu u noći..
Tako sam se odjednom sjetila teme nadanja nemogućem. Sjećam se koliko sam se dugo nadala posve razumnoj, ali opet nemogućoj stvari. Glavu sam razbijala takvim bijednim i uzaludnim maštarijama. Svakog bi se dana probudila i zaspala u nadi da će se jednom to dogoditi. U to vrijeme, ponekad mi se činilo da je ta nada ono što me budilo u jutro. To je bila moja najveća (razumna) želja. Vrijeme je prolazilo, a moja su nadanja i dalje ostala samo nadanja. Nisam se mogla pomiriti s činjenicom da se to nikad neće dogoditi. Mučilo me to, ponekad i previše. Nitko mene nije mogao uvjeriti da odustanem. Po prirodi sam uporna osoba i ne odustajem tako lako kad si nešto zacrtam.Vrijeme je prolazilo, ništa se nije mijenjalo. S vremenom sam se promijenila tj. postala sam odraslija nego tada. Ta želja je već polako izblijedila, već sam ju bila i zaboravila. No, pred neki dan (te noći) u Dalmaciji, na iPodu od 1800 pjesama, zasvirala je baš ta pjesma. Pjesma koju dugo nisam čula. Pjesma koja me potakla, pratila kroz to besciljno, uzaludno, predugo nadanje.
Ugasila sam je, nisam to htjela slušati. Sišla sam s krova, već je bilo prehladno.
Vratila sam se u Rijeku. Danas u školi mi je zaključila povijest i francuski 5! Tooooo...
Ne mogu vjerovati, ja- povijest- 5! Svaka mi čast...
Mile i Dea su kupile majice na njihove ljubljene.
... te dvije su lude za tim likovima, no dobro- šta se ja javljam. Ljubav je sjeb*. Nema tu pravila. Možeš zavoljeti i najvećeg debila, osobu sa svim osobinama koje ti prezireš. Da, ja to izvrsno znam. Učim na vlastitim greškama..
Sljedeću srijedu prva službena debata-... Baš me zanima kako će to izgledat. Još ovaj tjedan stisnut sve ocjene- sljedeći su već sjednice i nema baš šanse da se išta promijeni. Sretno svima koji moraju ispravljat komade!
Još jedna stvar koju ću spomenut u ovom postu- ljudi odlaze.
Sjetila sam se cure s kojom sam bila best frendica sve godine u vrtiću i u školi do 5. razreda. Tada se preselila u drugu školu i odnos se pomalo gubio. Znam da će prava prijateljstva ostati prava i na kraju svijeta, ali, očito da je viša sila predvladala. Lol...
Baš sam je se zaželjela i žao mi je što je i ona odšetala iz mog života. Peti razred je zeznuo stvar. Zaželim je se ponekad. Eto, iskoristit ću priliku da je pozdravim. Luce, nisam te zaboravila...
Peti razred, uff kad je to bilo. Iako su prošle samo dvije godine, sada se čini kao da je cijela vječnost prošla. Kad gledam ove petaše u našoj školi i sjetim se da sam i ja takva bila- zahvaljujem Bogu da sam se promijenila (i to puno)!
Od 5. razreda nije mnogo vremenski prošlo, no ja sam druga osoba. Ljudi se mijenjau...
Da...
Šukica
Ovaj sam vikend bila u Dalmaciji kod bake i djeda. Sretna sam što sam ih vidjela, ali tamo baš i nemam nešto posebno za raditi pa sam vrijeme provodila lutajući po kući i oko nje.
Nema mi draže stvari nego popet se na krov kuće na večer dok svi spavaju, upaliti dobru glazbu na iPodu, gledati u zvijezde i razmišljati o svemu. Ljeti bi to radila gotovo svaku večer, no sada je već prehladno. Unatoč tome, nisam mogla odoljeti praznom krovu u noći..
Tako sam se odjednom sjetila teme nadanja nemogućem. Sjećam se koliko sam se dugo nadala posve razumnoj, ali opet nemogućoj stvari. Glavu sam razbijala takvim bijednim i uzaludnim maštarijama. Svakog bi se dana probudila i zaspala u nadi da će se jednom to dogoditi. U to vrijeme, ponekad mi se činilo da je ta nada ono što me budilo u jutro. To je bila moja najveća (razumna) želja. Vrijeme je prolazilo, a moja su nadanja i dalje ostala samo nadanja. Nisam se mogla pomiriti s činjenicom da se to nikad neće dogoditi. Mučilo me to, ponekad i previše. Nitko mene nije mogao uvjeriti da odustanem. Po prirodi sam uporna osoba i ne odustajem tako lako kad si nešto zacrtam.Vrijeme je prolazilo, ništa se nije mijenjalo. S vremenom sam se promijenila tj. postala sam odraslija nego tada. Ta želja je već polako izblijedila, već sam ju bila i zaboravila. No, pred neki dan (te noći) u Dalmaciji, na iPodu od 1800 pjesama, zasvirala je baš ta pjesma. Pjesma koju dugo nisam čula. Pjesma koja me potakla, pratila kroz to besciljno, uzaludno, predugo nadanje.
Ugasila sam je, nisam to htjela slušati. Sišla sam s krova, već je bilo prehladno.
Vratila sam se u Rijeku. Danas u školi mi je zaključila povijest i francuski 5! Tooooo...
Ne mogu vjerovati, ja- povijest- 5! Svaka mi čast...
Mile i Dea su kupile majice na njihove ljubljene.
... te dvije su lude za tim likovima, no dobro- šta se ja javljam. Ljubav je sjeb*. Nema tu pravila. Možeš zavoljeti i najvećeg debila, osobu sa svim osobinama koje ti prezireš. Da, ja to izvrsno znam. Učim na vlastitim greškama..Sljedeću srijedu prva službena debata-
... Baš me zanima kako će to izgledat. Još ovaj tjedan stisnut sve ocjene- sljedeći su već sjednice i nema baš šanse da se išta promijeni. Sretno svima koji moraju ispravljat komade!Još jedna stvar koju ću spomenut u ovom postu- ljudi odlaze.
Sjetila sam se cure s kojom sam bila best frendica sve godine u vrtiću i u školi do 5. razreda. Tada se preselila u drugu školu i odnos se pomalo gubio. Znam da će prava prijateljstva ostati prava i na kraju svijeta, ali, očito da je viša sila predvladala. Lol...
Baš sam je se zaželjela i žao mi je što je i ona odšetala iz mog života. Peti razred je zeznuo stvar. Zaželim je se ponekad. Eto, iskoristit ću priliku da je pozdravim. Luce, nisam te zaboravila...
Peti razred, uff kad je to bilo. Iako su prošle samo dvije godine, sada se čini kao da je cijela vječnost prošla. Kad gledam ove petaše u našoj školi i sjetim se da sam i ja takva bila- zahvaljujem Bogu da sam se promijenila (i to puno)!
Od 5. razreda nije mnogo vremenski prošlo, no ja sam druga osoba. Ljudi se mijenjau...
Da...
Šukica
---No special title--- =)
Ola...
Joj, baš se osjećam ko debil. Povrijedila sam jednu osobu i ful mi je krivo. Zeznula sam ovog puta gadno iako nisam imala loše namjere... No, valjda ćemo se pomiriti.
Ovih par tjedana je LUDNICA oko škole. Svaki dan netko nešto pita ili pišemo kontrolni, učenja preko glave. Muka mi je od toga, al moram stisnut još par tjedana.
Jučer sam bila bjesna, povrijeđena, zbunjena- sve u jendom! E kak sam ja htjela trenericu ošamarit! Definitivno nije fer prema meni. Meni uvijek neš kenja, drugima ništa. Iako nekad zaslužim (), ali ona svaku moju riječ preokrene i pravi me budalom i staaalno mi neš kenja. Ne mogu je više gledat, a ne želim se ispisat iz kluba.. Grrr...
Prehladno je ovih dana. Ja se smrznem vani. Iako volim zimu (pogotovo zato jer dan kraće traje, a volim noć) deprimira me ta hladnoća. Kad sam vani, uvijek se svi pokupimo prije doma jer je prehladno...ccc...
Jooooooooj, jedva čekam Novu godinu! Nadam se da idem u Split... Bit će predobro, a i u Rijeci će valjda bi ok. Ali, do toga još ima vremena...
Ugl, neam više šta za pričat, pa... Odoh ja...
Šukica
Joj, baš se osjećam ko debil. Povrijedila sam jednu osobu i ful mi je krivo. Zeznula sam ovog puta gadno iako nisam imala loše namjere... No, valjda ćemo se pomiriti.
Ovih par tjedana je LUDNICA oko škole. Svaki dan netko nešto pita ili pišemo kontrolni, učenja preko glave. Muka mi je od toga, al moram stisnut još par tjedana.
Jučer sam bila bjesna, povrijeđena, zbunjena- sve u jendom! E kak sam ja htjela trenericu ošamarit! Definitivno nije fer prema meni. Meni uvijek neš kenja, drugima ništa. Iako nekad zaslužim (
), ali ona svaku moju riječ preokrene i pravi me budalom i staaalno mi neš kenja. Ne mogu je više gledat, a ne želim se ispisat iz kluba.. Grrr...Prehladno je ovih dana. Ja se smrznem vani. Iako volim zimu (pogotovo zato jer dan kraće traje, a volim noć
) deprimira me ta hladnoća. Kad sam vani, uvijek se svi pokupimo prije doma jer je prehladno...ccc...Jooooooooj, jedva čekam Novu godinu! Nadam se da idem u Split...
Bit će predobro, a i u Rijeci će valjda bi ok. Ali, do toga još ima vremena...Ugl, neam više šta za pričat, pa... Odoh ja...
Šukica
I have often told you stories about the way I lived the life of a drifter waiting for the day, when I'd take your hand and sing you songs... Then maybe you would say; come lay with me, love me and I would surely stay...
Ola...
Seminar je prošao; bilo je izvrsno! Puno sam toga naučila i kao jedno novo iskustvo mi je dobro došlo. Iako ja nikad nisam bila totalno u hip hop style-u. Hvatale su me nekad faze, no... ima i meni dražih disciplina. Bilo je zaista puno strava ljudi... Sve u svemu- drago mi je da sam bila tamo. Pozdrav Patricku, Diani i Shieffi (kako se već piše)!
...
Opet me hvata ona faza „dubokoumnog razmišljanja“, ali vas neću baš davit time u postevima. Počela sam opet danima razmišljati o nekim životnim pitanjima. Mrzim biti u toj fazi, baca me u depru. Moža je samo pms (hehe), a možda... ne znam....
Dosadilo mi je već dane i dane provodit na Campu, gledati neke ljude koji me ubijaju u pojam, tako da ću smanjiti tamošnje izlaske. No, naravno, dolazit ću samo radi ljudi koje cijenim i volim. Ne znam što bih dala da mogu točno procijeniti ljude na „prvi pogled“.
Masu puta mi se dogodilo do sada da se prerano vežem za nekoga, makar ga/ju ne upoznala dovoljno dobro. Prebrzo se zbližujem s ljudima, a to zaista nije dobro.
„Našla“ sam neke prijatelje koje dugo i dobro poznajem, za koje mogu reći da su oni pravi u koje se mogu pouzdati. Takvi su toliko vrijedni.... Ne znam što bih bez njih.
Hvala im što postoje..
Žao mi je što moja mala više ne piše blog. U njenim sam riječima često našla utjehu. Kad se samo sjetim da smo nas dvije (ajmo reći) „upoznale“ preko bloga. Ona je jedna od onih kojima zahvaljujem što postoje.
Bliži se Božić i Nova godina- najdraže doba godine. Snijeg, skijanje, praznici, opuštanje...
Veselim se Božiću... Ne (samo) zbog poklona (heh) već zbog obiteljskog osjećaja zajedništva i ljubavi. Nema mi draže stvari od kićenja jelke na Badnjak sa starcima (a da ne spominjem sve one fine kolače svih vrsta...lol). To su sve životne sitnice koje su zapravo jako važne. Nekima je to smješno i jadno, ali nisu ni svjesni koliko su sretni što imaju obitelj.
E da, još jedna tema koju bi obuhvatila u ovom postu; kopiranje.
Zašto ljudi kopiraju druge? Po meni je ok kad vidiš neku dobru majicu na frendici pa ideš kupit istu jer je strava. Ali, kad se netko mijenja stavove i način života prema nekome. Zašto ljudi jednostavno nemaju svoj stav? Kad takvi ljudi vide nekog sa svojim čvrstim i originalnim stavom; odmah se počnu „furat“ na njega. Tada nisu ni svjesni da više ta osoba koju su kopirali ni oni nisu „posebni“ i originalni već postaju masa ljudi koji se furaju na istu stvar. Ne znam razumijete li me, ali su takvi slučjaevi (kojih oko mene ima mnogo) zapanjujuće jadni. Žalim takve ljude bez stava i onog „Ja“ u njima...
Svatko je poseban na svoj način. Svi smo mi različiti i time posebni, ali nismo ukoliko kopiramo druge. Svaki čovjek je posebna priča... Poseban lik u životu...
Šukica
Seminar je prošao; bilo je izvrsno! Puno sam toga naučila i kao jedno novo iskustvo mi je dobro došlo. Iako ja nikad nisam bila totalno u hip hop style-u. Hvatale su me nekad faze, no... ima i meni dražih disciplina. Bilo je zaista puno strava ljudi... Sve u svemu- drago mi je da sam bila tamo. Pozdrav Patricku, Diani i Shieffi (kako se već piše)!
...
Opet me hvata ona faza „dubokoumnog razmišljanja“, ali vas neću baš davit time u postevima. Počela sam opet danima razmišljati o nekim životnim pitanjima. Mrzim biti u toj fazi, baca me u depru. Moža je samo pms (hehe), a možda... ne znam....
Dosadilo mi je već dane i dane provodit na Campu, gledati neke ljude koji me ubijaju u pojam, tako da ću smanjiti tamošnje izlaske. No, naravno, dolazit ću samo radi ljudi koje cijenim i volim. Ne znam što bih dala da mogu točno procijeniti ljude na „prvi pogled“.
Masu puta mi se dogodilo do sada da se prerano vežem za nekoga, makar ga/ju ne upoznala dovoljno dobro. Prebrzo se zbližujem s ljudima, a to zaista nije dobro.
„Našla“ sam neke prijatelje koje dugo i dobro poznajem, za koje mogu reći da su oni pravi u koje se mogu pouzdati. Takvi su toliko vrijedni.... Ne znam što bih bez njih.
Hvala im što postoje..
Žao mi je što moja mala više ne piše blog. U njenim sam riječima često našla utjehu. Kad se samo sjetim da smo nas dvije (ajmo reći) „upoznale“ preko bloga. Ona je jedna od onih kojima zahvaljujem što postoje.
Bliži se Božić i Nova godina- najdraže doba godine. Snijeg, skijanje, praznici, opuštanje...
Veselim se Božiću... Ne (samo) zbog poklona (heh) već zbog obiteljskog osjećaja zajedništva i ljubavi. Nema mi draže stvari od kićenja jelke na Badnjak sa starcima (a da ne spominjem sve one fine kolače svih vrsta...lol). To su sve životne sitnice koje su zapravo jako važne. Nekima je to smješno i jadno, ali nisu ni svjesni koliko su sretni što imaju obitelj.
E da, još jedna tema koju bi obuhvatila u ovom postu; kopiranje.
Zašto ljudi kopiraju druge? Po meni je ok kad vidiš neku dobru majicu na frendici pa ideš kupit istu jer je strava. Ali, kad se netko mijenja stavove i način života prema nekome. Zašto ljudi jednostavno nemaju svoj stav? Kad takvi ljudi vide nekog sa svojim čvrstim i originalnim stavom; odmah se počnu „furat“ na njega. Tada nisu ni svjesni da više ta osoba koju su kopirali ni oni nisu „posebni“ i originalni već postaju masa ljudi koji se furaju na istu stvar. Ne znam razumijete li me, ali su takvi slučjaevi (kojih oko mene ima mnogo) zapanjujuće jadni. Žalim takve ljude bez stava i onog „Ja“ u njima...
Svatko je poseban na svoj način. Svi smo mi različiti i time posebni, ali nismo ukoliko kopiramo druge. Svaki čovjek je posebna priča... Poseban lik u životu...
Šukica
Otkada jesam, otkad postojim tražim tu pjesmu da mi bude štit i prave riječi da mi budu mačeta kojom cu sjeći sve što mi smeta... Tražim ritam za disanje, tražim ritam za hodanje, kad ga jednom uhvatim obećajem da odlazim...
Ola...
Malo sam bolje. Prestala sam jučer i danas razmišljat o tome pa nisam trenutno u bedu.
Danas je bio prvi dan onog seminara. Bilo je stvarno naporno! Nakon nekog vremena mi je koncentracija pala, a i energije nisam imala. PLesali smo 4 sata s pauzom od 10 min. Mene (a i ostale) je to ubilo.
Imam dva žulja na rukama, bolno koljeno s modricom i blagu temperaturu za koju se nadam da će već danas proći. Ali, nisam žalila jer volim to što radim, volim plesati...
Vezano uz prošli post- ljubav... Stvaaaarno bi se htjela zaljubiti. Nemate pojma koliko jako! To me ful muči. Stalno gledam zaljubljene parove oko mene, kako su sretni zajedno, a ja se NE MOGU zaljubiti više! Tražim onog tko ne postoji, a ne želim biti s nekim na silu... ´Ako me netko gore čuje- pošaljite mi Mr. Savršenog´
To bi bilo sve u ovom postu...
Sad moram na drugi trening danas. Grrr...
Šukica
Malo sam bolje. Prestala sam jučer i danas razmišljat o tome pa nisam trenutno u bedu.
Danas je bio prvi dan onog seminara. Bilo je stvarno naporno! Nakon nekog vremena mi je koncentracija pala, a i energije nisam imala. PLesali smo 4 sata s pauzom od 10 min. Mene (a i ostale) je to ubilo.
Imam dva žulja na rukama, bolno koljeno s modricom i blagu temperaturu za koju se nadam da će već danas proći. Ali, nisam žalila jer volim to što radim, volim plesati...
Vezano uz prošli post- ljubav... Stvaaaarno bi se htjela zaljubiti. Nemate pojma koliko jako! To me ful muči. Stalno gledam zaljubljene parove oko mene, kako su sretni zajedno, a ja se NE MOGU zaljubiti više! Tražim onog tko ne postoji, a ne želim biti s nekim na silu... ´Ako me netko gore čuje- pošaljite mi Mr. Savršenog´
To bi bilo sve u ovom postu...
Sad moram na drugi trening danas. Grrr...
Šukica
Gledam u tužnu jesenju noć, s pokisle grane lišće otpada... u daljini čujem muziku neku i pitam sebe, gdje li si sada...
Ola...
Evo, bilo je i vrijeme da napišem novi post.
U posljednje se vrijeme osjećam tako prazno. Kao da je cijeli svijet za mene nestao. Nekako je sve monotono (kao što sam pisala i u prošlom postu), ali me to iznenađujuće puno muči...
Kao da sam neki kip koji stoji nasred svijeta, a oko njega se ništa ne događa. Ne mogu ja to objasniti...
Želim se opet zaljubiti.
Želim opet osjetiti kako je to nekog voljeti tako snažno da... da... No, nema takvog dečka koji bi više zadobio moje srce. Preizbirljiva sam. Zato patim...
Fale mi neke osobe. Jednostavno... prazna sam unutra.
To me izjeda. Nekoć je ljubav tu prazninu potpunila. Tako znam da ga više ne volim. Sad znam da sam okrenula novu stranicu u životu...
Eto... ostavljam ovaj post nepotpunim... Baš kao što se trenutno osjećam... I da, osjećam se i bijesno, ali ne znam zašto...
(confused)
Napišem nešto kad malo razbistrim glavu...
Šukica
Evo, bilo je i vrijeme da napišem novi post.
U posljednje se vrijeme osjećam tako prazno. Kao da je cijeli svijet za mene nestao. Nekako je sve monotono (kao što sam pisala i u prošlom postu), ali me to iznenađujuće puno muči...
Kao da sam neki kip koji stoji nasred svijeta, a oko njega se ništa ne događa. Ne mogu ja to objasniti...
Želim se opet zaljubiti.
Želim opet osjetiti kako je to nekog voljeti tako snažno da... da... No, nema takvog dečka koji bi više zadobio moje srce. Preizbirljiva sam. Zato patim...
Fale mi neke osobe. Jednostavno... prazna sam unutra.
To me izjeda. Nekoć je ljubav tu prazninu potpunila. Tako znam da ga više ne volim. Sad znam da sam okrenula novu stranicu u životu...
Eto... ostavljam ovaj post nepotpunim... Baš kao što se trenutno osjećam... I da, osjećam se i bijesno, ali ne znam zašto...
(confused)
Napišem nešto kad malo razbistrim glavu...
Šukica
Mora da je jeziva gnjavaža u životu doživjeti stotu...
Ola...
Bilo je i vrijeme da napišem novi post.
Prije svega, moram spomenuti da sam PREsretna jer se od 16. do 18. studenog održava Hip Hop seminar baš ovdje, u Rijeci na kojeg idem! Jeeeeeee...
(više o tome -za one koje zanima- na ovoj stranici)
Ugl... U posljednjih tjedan dana se ništa posebno nije dogodilo. Ono, navala ispita i sl. Sve je nekao uobičajeno i monotono. ´Don´t like it...
U posljednje vrijeme dosadu ubijam besciljnim izlascima, višenjem po msn-u, čitanjem zanimljivih knjiga. Recimo da s pravom mogu reći- life iz boring...
Ali, znam da ću promijeniti mišljenje, uvijek mi tak bude...
(Trenutno sam uživljena u ples)
Post je napisan, a sad molim da komentirate...
Šukica
Bilo je i vrijeme da napišem novi post.
Prije svega, moram spomenuti da sam PREsretna jer se od 16. do 18. studenog održava Hip Hop seminar baš ovdje, u Rijeci na kojeg idem! Jeeeeeee...
(više o tome -za one koje zanima- na ovoj stranici)
Ugl... U posljednjih tjedan dana se ništa posebno nije dogodilo. Ono, navala ispita i sl. Sve je nekao uobičajeno i monotono. ´Don´t like it...
U posljednje vrijeme dosadu ubijam besciljnim izlascima, višenjem po msn-u, čitanjem zanimljivih knjiga. Recimo da s pravom mogu reći- life iz boring...
Ali, znam da ću promijeniti mišljenje, uvijek mi tak bude...
(Trenutno sam uživljena u ples)
Post je napisan, a sad molim da komentirate...
Šukica
Dobila sam rođaka! Jeeeeeee... =D
Ola...
Kao što svi znate, danas je 31. listopada, a taj nam je dan svima poznat kao "Noć vještica".
U Americi se današnji dan obilježava maskiranjem, a kod nas? ...Kod nas se baš i ne obilježava.
Ali... večeras, mi (ekipa) smo se dogovorili da ćemo posjetiti groblje. Složili smo se da nam je posjet groblju po mrklom mraku gdje nema nigdje nikoga najstrašnija ideja.
Jedva čekam! Mislim da ću nakon toga imati noćne more jer sam inače plašljiva osoba...
...
Moram spomenuti moj najdraži crtić vezan baš uz Noć vještica... Nightmare before christmas... Obožavam taj crtani film! Vjerujem da ste svi čuli za Jacka i Sally, glavne likove iz crtanog.
Heh, baš sam ufurana u to...
Sada ću skrenut pažnju na naslov- TETA MI JE RODILA ROĐAKA!
Jeeeeeeeeee... Napokon rođak! Tako mi je drago da je dijete živo i zdravo... ma, PREsretna sam!
Još jedno malo slatko dijete je došlo na svijet...
(Evo jedne maje clatke curice na slikici)
Eto... to je to...
Ljubim vas!!!
Šukica
Kao što svi znate, danas je 31. listopada, a taj nam je dan svima poznat kao "Noć vještica".
U Americi se današnji dan obilježava maskiranjem, a kod nas? ...Kod nas se baš i ne obilježava.
Ali... večeras, mi (ekipa) smo se dogovorili da ćemo posjetiti groblje. Složili smo se da nam je posjet groblju po mrklom mraku gdje nema nigdje nikoga najstrašnija ideja.
Jedva čekam! Mislim da ću nakon toga imati noćne more jer sam inače plašljiva osoba...
...
Moram spomenuti moj najdraži crtić vezan baš uz Noć vještica... Nightmare before christmas... Obožavam taj crtani film! Vjerujem da ste svi čuli za Jacka i Sally, glavne likove iz crtanog.
Heh, baš sam ufurana u to...
Sada ću skrenut pažnju na naslov- TETA MI JE RODILA ROĐAKA!
Jeeeeeeeeee... Napokon rođak! Tako mi je drago da je dijete živo i zdravo... ma, PREsretna sam!
Još jedno malo slatko dijete je došlo na svijet...
(Evo jedne maje clatke curice na slikici)
Eto... to je to...
Ljubim vas!!!
Šukica
Danas sam neobjašnjivo dobre volje...
Ola...
Sredila sam malo boxeve!
Baš sam hepi zbog toga...
Sutra pišemo povijest, 10 lekcija od kojih sam 8 tek sada naučila u tri sata... Dobra sam
Ugl, osoba iz prošlog posta i ja se nismo pomirili, ali se nadam da hoćemo. To me više ne muči.
Sutra (uz povijest) vjerojatno pišemo i kemiju i nešto iz Francuskog. Joj... Pa kome se da učiti sada?
Danas sam čistila ormar u svojoj sobi. Wow koliko sam toga našla! Stare slike, igračke, neka pisma, svijeće koje sam prije skupljala... Stvarno svašta.
Sad bi trebala ići učiti još preostale dvije lekcije iz povijesti, ali mi se (kao i obično) neda, pa ću ići van. Da...
Frendica mi je donijela jedan CD s PREdobrom glazbom!
Cijeli ga dan slušam...
Jesam li napomenula kako volim svoje starke?
Neda mi se objašnjavat zašto, ali ih danas stvarno volim...
Baš sam hepi dijete... Ne uvijek, ali uglavnom jesam...
Danas mi je mama rekla da sam (za razliku od ostale djece) se staaalno smijala kad sam bila mala i da nisam (gotovo) uopće plakala ni kad bi pala niti kad bi me neš bolilo. Još uvijek sam mala...
Šukica
Sredila sam malo boxeve!
Baš sam hepi zbog toga...
Sutra pišemo povijest, 10 lekcija od kojih sam 8 tek sada naučila u tri sata... Dobra sam
Ugl, osoba iz prošlog posta i ja se nismo pomirili, ali se nadam da hoćemo. To me više ne muči.
Sutra (uz povijest) vjerojatno pišemo i kemiju i nešto iz Francuskog. Joj... Pa kome se da učiti sada?
Danas sam čistila ormar u svojoj sobi. Wow koliko sam toga našla! Stare slike, igračke, neka pisma, svijeće koje sam prije skupljala... Stvarno svašta.
Sad bi trebala ići učiti još preostale dvije lekcije iz povijesti, ali mi se (kao i obično) neda, pa ću ići van. Da...
Frendica mi je donijela jedan CD s PREdobrom glazbom!
Cijeli ga dan slušam...
Jesam li napomenula kako volim svoje starke?
Neda mi se objašnjavat zašto, ali ih danas stvarno volim...
Baš sam hepi dijete... Ne uvijek, ali uglavnom jesam...
Danas mi je mama rekla da sam (za razliku od ostale djece) se staaalno smijala kad sam bila mala i da nisam (gotovo) uopće plakala ni kad bi pala niti kad bi me neš bolilo. Još uvijek sam mala...
Šukica
Valjda će proći...
Ola...
...Posvađala sam se s best frendom...
Bed mi je zbog toga jer smo se posvađali zbog sitnice. Oboje smo bili živčani i jednostavno smo rekli neke stvari u krivo vrijeme. Valjda ćemo se pomiriti. Htjela bi da se pomirimo, samo što se oboje jedno drugome trebamo ispričati... A oboje smo preponosni da to učinimo...
Prijateljima uvijek možemo reći neke stvari u povjerenju. nema (meni) draže stvari kod frenda/ice od povjerenja.
I stvarno me nervira kad se netko izbrblja jer tu nema opravdanja- i rijetko kad takve stvari toleriram.
Dakle, to je prva najbitnija stvar kod prijatelja...
Drugo, bitno da je dobar(dobra) i da je spreman(spremna) pomoći kad zatreba i... bla bla... Zapravo- svi to sve znamo. E sad, mene zapravo muči činjenica da smo se bezveze ozbiljno zakačili. Jer nitko nikoga nije izdao niti netko nije pomogao kad je trebalo... Mene sad ta svađa stvarno muči jer (iako svi govorili da će se brzo riješiti) iskreno mislim da se to neće brzo riješili...
Hoće, hoće... Treba misliti pozitivno...
Šukica
...Posvađala sam se s best frendom...
Bed mi je zbog toga jer smo se posvađali zbog sitnice. Oboje smo bili živčani i jednostavno smo rekli neke stvari u krivo vrijeme. Valjda ćemo se pomiriti. Htjela bi da se pomirimo, samo što se oboje jedno drugome trebamo ispričati... A oboje smo preponosni da to učinimo...
Prijateljima uvijek možemo reći neke stvari u povjerenju. nema (meni) draže stvari kod frenda/ice od povjerenja.
I stvarno me nervira kad se netko izbrblja jer tu nema opravdanja- i rijetko kad takve stvari toleriram.
Dakle, to je prva najbitnija stvar kod prijatelja...
Drugo, bitno da je dobar(dobra) i da je spreman(spremna) pomoći kad zatreba i... bla bla... Zapravo- svi to sve znamo. E sad, mene zapravo muči činjenica da smo se bezveze ozbiljno zakačili. Jer nitko nikoga nije izdao niti netko nije pomogao kad je trebalo... Mene sad ta svađa stvarno muči jer (iako svi govorili da će se brzo riješiti) iskreno mislim da se to neće brzo riješili...
Hoće, hoće... Treba misliti pozitivno...
Šukica
No title
Ola...
Vrijeme bi bilo da napišem novi post.
U posljednjih tjedan- dva... Ništa se posebno nije dogodilo. Ono, "rodile" se neke nove ljubavi...A najslađi su mi Karlita i Dodo! Joj... baš su slatki zajedno...
(Cijelo im se vrijeme smijem i sprdam ih pa se nadure na mene... heh)
Ugl... Je li se to meni čini ili je Moja Mala stvarno izbrisala blog? - A pisala je tako divno i dubokoumno. Ponekad sam njene posteve shvaćala kao vlastitu savjest...
I vratila se s exurzije, baš me zanima kako im je bilo...
Ugl... maloprije vani izbio fajt- jbt... Baš kad sam ja tišla. Ne želim imeonavti sudionike, ali je onda došla stara od te cure srati ovoj drugoj- pa Bože moj, dovoljno je odrasla da se sama zna braniti... lol..
I tak... nema baš dubokumnog posta pa... ono...
Neam inspiracije...
Eto... kissam vas...
Šukica
Vrijeme bi bilo da napišem novi post.
U posljednjih tjedan- dva... Ništa se posebno nije dogodilo. Ono, "rodile" se neke nove ljubavi...A najslađi su mi Karlita i Dodo! Joj... baš su slatki zajedno
...(Cijelo im se vrijeme smijem i sprdam ih pa se nadure na mene... heh)
Ugl... Je li se to meni čini ili je Moja Mala stvarno izbrisala blog? - A pisala je tako divno i dubokoumno. Ponekad sam njene posteve shvaćala kao vlastitu savjest...
I vratila se s exurzije, baš me zanima kako im je bilo...
Ugl... maloprije vani izbio fajt- jbt... Baš kad sam ja tišla. Ne želim imeonavti sudionike, ali je onda došla stara od te cure srati ovoj drugoj- pa Bože moj, dovoljno je odrasla da se sama zna braniti... lol..
I tak... nema baš dubokumnog posta pa... ono...
Neam inspiracije...
Eto... kissam vas...
Šukica
Toše...Rest in peace...
Ola...
Evo, Jejena me tlači da napišem neku štafetu, pa evo...
5 stvari koje volim:
- Muziku - Bez toga ne mogu
- Ples - Ni bez toga ne mogu
- Frendove - Wow... najvažniji ljudi u životu!
- More - ... Neobjašnjivo posebna ´stvar´...
- Osmjeh - Najdraži izraz na bilo čijem licu
5 stvari koje ne volim:
- Bahatost - Joj... kako me nervira kad je netko bahat! To je DEFINITIVNO najgora osobina...
- Lošu glazbu
- Prisiljenost - Mrzim kad se neke stvari rade na silu...
- Ptice - ne znam zašto, ali stvarno ne volim te životinje...
- Dosadu
5 stvari koje neznam a voljela bi znati:
- Više o rock glazbi
- Dobro svirati gitaru
- Koliki je svemir...
- Kako zaboraviti na neke stvari
- Kako zaista uvijek misliti pozitivno
5 stvari koje me fasciniraju:
- Moja profesorica iz engleskog - ta žena me stvarno fascinira! Uvijek je tako vesela, puna energije, strpljenja...
Puna života bezobzira na njene godine.
- Woodstock - Oduvijek sam htjela "proživjeti" woodstock....
- Ljudske oči - Jeste li se ikada baš zagledali u nečije oči? Zaista predstavljaju neku dubinu.. Najviše volim crne oči. Možda zvuči glupo, ali me oči stvarno fasciniraju.
- Japanski horori - kao što je i Jejena rekla; stvarno fascinirajuće. Bojim se vlastite sjene nakon što pogledam takav horor...
-
5 stvari koje zelim:
- Držati se nečeg što si zacrtam da ću učiniti
- Želim se "odljubiti" od njega
- Upoznati određene osobe
- Kad budem odrasla, želim voziti Harley Davindson motor...
- Otići jednom do mog najdražeg mjesta na svijetu (vidi neki od prošlih posteva)
5 stvari kojih me sram:
- Mojih prstiju - Prsti na rukama me nerviraju jer su kratki...
...Inače nisam sramežljiva osoba i nije me sram mojih mana. Glupo mi je glumiti pred nekime da sam nešto što nisam. Tako da me nije sram priznati neke stvari. I ako ne volim neke svoje mane, takva sam kakva jesam i ne želim se sebe sramiti...
Evo.. štafeta napisana. Uskoro ću napisati neki normalan post. Ovo sam pisla pod prisilom...
Šukica
Evo, Jejena me tlači da napišem neku štafetu, pa evo...
5 stvari koje volim:
- Muziku - Bez toga ne mogu
- Ples - Ni bez toga ne mogu
- Frendove - Wow... najvažniji ljudi u životu!
- More - ... Neobjašnjivo posebna ´stvar´...
- Osmjeh - Najdraži izraz na bilo čijem licu
5 stvari koje ne volim:
- Bahatost - Joj... kako me nervira kad je netko bahat! To je DEFINITIVNO najgora osobina...
- Lošu glazbu
- Prisiljenost - Mrzim kad se neke stvari rade na silu...
- Ptice - ne znam zašto, ali stvarno ne volim te životinje...
- Dosadu
5 stvari koje neznam a voljela bi znati:
- Više o rock glazbi
- Dobro svirati gitaru
- Koliki je svemir...
- Kako zaboraviti na neke stvari
- Kako zaista uvijek misliti pozitivno
5 stvari koje me fasciniraju:
- Moja profesorica iz engleskog - ta žena me stvarno fascinira! Uvijek je tako vesela, puna energije, strpljenja...
Puna života bezobzira na njene godine.
- Woodstock - Oduvijek sam htjela "proživjeti" woodstock....
- Ljudske oči - Jeste li se ikada baš zagledali u nečije oči? Zaista predstavljaju neku dubinu.. Najviše volim crne oči. Možda zvuči glupo, ali me oči stvarno fasciniraju.
- Japanski horori - kao što je i Jejena rekla; stvarno fascinirajuće. Bojim se vlastite sjene nakon što pogledam takav horor...
-
5 stvari koje zelim:
- Držati se nečeg što si zacrtam da ću učiniti
- Želim se "odljubiti" od njega
- Upoznati određene osobe
- Kad budem odrasla, želim voziti Harley Davindson motor...
- Otići jednom do mog najdražeg mjesta na svijetu (vidi neki od prošlih posteva)
5 stvari kojih me sram:
- Mojih prstiju - Prsti na rukama me nerviraju jer su kratki...
...Inače nisam sramežljiva osoba i nije me sram mojih mana. Glupo mi je glumiti pred nekime da sam nešto što nisam. Tako da me nije sram priznati neke stvari. I ako ne volim neke svoje mane, takva sam kakva jesam i ne želim se sebe sramiti...
Evo.. štafeta napisana. Uskoro ću napisati neki normalan post. Ovo sam pisla pod prisilom...
Šukica
